Bojinac, 04.01.2011.

Što više reći, od same spomeni riči Bojinac. Ovoga puta put prema Bojincu započeo sam iz Milovca seoceta, udaljeno kojih par kilometara od Starigrada, smješteno uz samu jadransku magistralu pravcem prema Rijeci. Hrvatska je u svjetskoj geologiji i geomorfologiji poznata kao izrazito krška zemlja.

Za krš kažemo da su to topljive vapnenačke stijene koje se troše kemijskim i mehaničkim djelovanjem vode i snagom vjetra. Kao posljedica tih procesa, nastale su osebujne nadzemne i podzemne pojave narazličitijih oblika, a za to nam je naljepši primjer područje Bojinca.

Toliko različitih geomorfoloških oblika na malenom prostoru teško je doživjeti na nekom drugom mjestu na Velebitu. U tom spletu kukova najviši je Bojin kuk sa (1110m), a najneobičniji je svakako Jagin kuk u čijoj se blizini nalazi i Jeličin kuk. Ovi nadasve neobični kukovi nose ženska imena, legenda kaže da su seoske pastirice bježeći pred Turcima radije birale smrt sa kukova nego gubljenje časti. Područje Bojinca je 1977 godine uvršteno u granice Nacionalnog Parka Paklenica.

Ustao sam se vrlo rano, izašao vani i osmotrio nebo osuto zvjezdama. Tad sam znao da me očekuje lip sunčan dan. Temperatura je tog jutra kod nas bila neobično niskih -5 (zaledio je obalni dio mora!). Nakon ispijene kave i kratke provjere ruksaka, krenuo sam put Starigrada. Zanimljivo je bilo što se temperatura sve više dizala kako sam se bližio svojoj početnoj točki, tako da me temperatura od +2 ugodno iznenadila došavši u Milovac.

U selu tišina – ljudi još spavaju. Uskoro mi se pridružuje par pasa koji se nakon nekog vrimena i puno lajanja odvažuju, te mi prilaze mašući repom i pomno nadgledaju iskrcaj iz kombija. U razgovoru sa barbom, kojeg je najvjerovatnije probudija lavež pasa, nemalo se iznenadija saznavši da idem u planinu sam. Upozorio me na vukove koji se smucaju uokolo sela, a i na medvida koji je viđen nedavno. Zaželija mi je sriču i mrmljajući sebi nešto u bradu otiša svojim poslom.

Staza je sasvim ok, koga nesmeta konstantan uspon, pa skoro bi rekli do sama Bojina kuka. Sunce me pratilo cijelim mojim putem. Ostaci snijega ugodno su škripali pod mojim nogama. Tu i tamo zamijetio bi tragove divlje svinje. Došavši na Veliki Vaganac (visoravan na 550m nadmorske visine) temperatura je naglo pala i neugodno me počela štipat za obraze i nos. Međutim to je kratko trajalo – udaljavajući se od Velikog Vaganca temperatura je ponovo rasla.

Osim tragova divljih svinja, od tog dijela zamijetio sam i tragove dviju osoba koje su sudeći po zamrznutim tragovima u snijegu, prošle koji dan prije mene. Kud god da pogledam mnoštvo toga što je vridno zabilježiti fotoaparatom. Za vas sam izabra neke od fotografija, nebili bar na tren osjetili svu tu lipotu!

Da ne dužim više… Velebit me i ovaj put primija u svoja njedra, dozvolivši da uživam u svoj toj lipoti, a dragi Bog me čuva i sačuva da i vama prenesem djelić onoga što ću uvik nosit u srcu – ljubav prema Velebitu!

Robert P.

[scrollGallery id=13]

Podijeli:

411total visits,1visits today