Bojinac, 09.04.2011.

Za razliku od moje nedavne posjete Bojincu, nismo naišli na vuka, a bura je puhala tek toliko da nam sasuši znojna lica. Ovog puta smo bili počašćeni prisustvom triju vučica koje su se naganjale po Bojincu, prateći nas u stopu.

Hahaaaa… je, istina je – tri pripadnice nama prijateljskog planinarskog društva Vučjeg Bratstva, odlučilo je skoknut do Bojinca i uživat u njegovim lipotama. Dok se ostatak ekipe iz Vučjeg Bratstva pentrao po Aniča Kuku, mi smo pazili na njihove cure.

O Bojincu je dosta toga napisano tako da vas neću umarat s time. Ovoga puta aparat je bio pri ruci te nisam mogao a da se ne slikam sa vučicama… da, da, pa ti nemoj ić u planine.

Nakon lipa druženja uz salve smjeha što su odzvanjale Bojincem, opčinjenošću cura Jaginin Kukom, šala koje su išle na račun nas muških, došlo je vrime da tu veselu ekipu otjeram sa Bojinca /šalim se/. Curama je bilo u planu da se do kraja dana još i okušaju u pentranju po Aniča Kuku. Ivan je krenija sa njima nazad, ja sam odlučija još neko vrime ostat na Bojincu te se Liskovim Dolcem spustit na Rujno.

Robert P.

[scrollGallery id=22]

Podijeli:

374total visits,1visits today