Crnopac, 31.10.2009.

Dan i nije bio baš obećavajući, bura je derala punom snagom, Maslenički most je bio zatvoren, naoblačilo se i svakog trenutka se očekivala kiša. Gledajući kroz prozor i ispijajući jutarnju kavicu sa svojom ljepšom polovicom, tiho prozborih “Ma ipak iđem.”

Očekivao sam burniju reakciju, međutim uz ono uobičajeno “Ma ti nisi normalan, ma diš sad, vidiš kakvo je vrime” oštrija reakcija je izostala. Valjda je već navikla da me se od nečega što naumim nema svrhe odvraćati. Nakon obavljena dva tri poziva i reakcije mojih sugovornika koji su ponovili ono što san već čuja od svoje žene, pristupija san spremanju ruksaka, mada se i tu nema puno toga spremati. Ruksak mi je spreman za idući izlet odmah po dolasku sa izleta toga dana.

Ovog puta sam se odlučio za Crnopac, najviši vrh jugoistočnog Velebita, izrazitom geomorfološkom kamenom raju i prelijepim pejzažima. Sa područja Crnopca pucaju jedinstveni i prelijepi pogledi na rijeku Zrmanju i Krupu te lička polja iznad Gračaca. Prostor Crnopca je obrastao bukovim i smrekovim šumama, te žilavim grabom i hrastom. Od životinja se, ako imate sriče, može sresti divokoza, divlja svinja, a na nebu iznad vas može se ugledati suri orao i orao zmijar. Ništa od toga ja nisan vidija. Valjda nisan ima sriče ili ipak jesam.

Nakon što sam skupio svoje prnje i krenuo prema vratima kuće, pozdravivši se sa ženom, pogledom sam tražio Pina /mog čistokrvnog planinarskog pasa/ “Ajmooooo, iđeš i ti”.

Kako smo se sve bliže i bliže primicali Velebitu to su se oblaci sve više razilazili, tako da je već u Obrovcu sunce sjalo, međutim bura je i dalje nemilo puhala. Nakon što smo prošli kroz tunel na Prezidu, te vozeći još kojih tristotinjak metara skrenuli smo sa ceste desno te našavši pogodno mjesto parkirali auto i izišli na buru. Početak staze prema vrhu Crnopca nije bilo problem pronaći. Staza je cijelim putem dobro markirana, oznake su vidljive. Uz huk bure zašli smo u bukovu šumu, grane su se povijale pod naletima bure a krošnje stabala se njihale pucketajući svojim deblima. Šuma nas je koliko toliko štitila od naleta vjetra, dok ne bi izišli na čistinu, na milost i nemilost bure. Primičući se samom vrhu svako malo sam zastajkivao i upijao svu tu ljepotu krša, prelijepih vidika te zvukova što ih je bura stvarala strmoglavljajući se niz padine Crnopca. Već pomalo sleđenim rukama svako malo sam posezao za fotoaparatom pokušavajući uhvatiti svu tu ljepotu koja me je okruživala.

Stigavši na vrh uvidio sam svu snagu bure koja me je par puta dobrano zaljuljala, što s obzirom na moju kilažu i nije baš bezazleno. Nakon kratka premišljanja donija san ipak odluku da dalje ne nastavljamo kako je bilo predviđeno te odustajemo od daljnjeg puta prema skloništu Tatekove Družine, gdje smo namjeravali noćiti.

Robert P.

[scrollGallery id=2]

Podijeli:

1078total visits,2visits today