Dvaput san umra

E da, dvaput san umra, čuvena pjesma našega dragoga Olivera, ali ovaj put u sasvim drugom kontekstu.
Krenusmo mi tako ( 27.1.2018.) s našim «Plamenkom» put juga.

Odredište-Mosor. Svrha skitnje-stručno predavanje na temu «Via Dinarica» i kratak izlet u prirodu, da ne mislite kako naše skitnje nemaju nekog određenog cilja ni smisla.

Neki od nas saznali su puno toga novoga. Nekima je to bilo, više-manje, poznato. Ali bez obzira ovako ili onako, bilo je to vrlo poučno predavanje.

Što je to uopće «Via Dinarica»? – To je međunarodni projekt kojemu je cilj unaprjeđivanje, razvoj i povezivanje potencijala Dinarskoga gorja krenuvši od Slovenije, preko Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije do Kosova i Albanije. Neću ja sada vas do u detalje zamarati time. Tko želi saznati više neka informacije potraži na www.viadinarica.com gdje će sve lijepo saznati.

Vratimo se na priču. Popevši se do Planinarskog doma Umberto Girometta, u vlasništvu HPD Mosor iz Splita, na Mosoru (868 m),dočekala su nas dva tovarića živopisnih imena – Škegro i Šuker. Jedan slobodan, jedan vezan jer je znao uloviti crtu. Više ne znam koji je koji, ali jedan od njih je bio pravi čistač prirode pa je znao pojesti sve čikove uokolo na koje je naišao, tako bar priča vlasnik. Dobro da i sam nije «propušio». Po kome su dobili ime ne treba objašnjavati jer je sve vidljivo, a i treći će imati živopisno ime.

Nakon okrijepe (tko je što htio, a bilo je izbora), bili smo spremni za onaj radni dio. Tu je naš sveznajući Mitar pokazao svoje znanje priskočivši kad je tehnika zakazala.

E sad….neki su bili gladni pa su jeli ribice sa Nutellom (izvrsna kombinacija),neki smrznuti su sjeli, pa, skoro na peć, neki su kolutali očima jer su bili prekinuti u nečem važnom, neki su jeli suhe grožđice sa čačkalicom, nekima su trebale «posebne maramice» pa su imali prisno druženje s istima da ne kažem intimno.

I tako došlo je i to dugo očekivano vrijeme ručka gdje smo se doslovno ubili u izvrsnom fažolu. Mogli smo birati hoćemo li kobasu, suho meso ili kiseli kupus u kombinaciji. Sve u svemu odlično, za prste polizati.

U poslijepodnevnim satima krenuli smo opet put podnožja, pa vožnja «Plamenkom» do zvjezdarnice. Taj je posjet tek bio za pamćenje. Prvo nismo mogli ući u prostorije jer nam oni koji su već bili unutra nisu htjeli otključati vrata, Bit će su mislili da smo potencijalna opasnost. I tako smo se malo smrzavali uživajući u pogledu na Split u sumrak. Kad smo se konačno dokopali prostorija čekali smo vodiča…i čekali..i čekali.. No naše čekanje nije bilo ništa u odnosu na čekanje onih koji su prije nas došli čak sat vremena. I dočekasmo mi….njega….a on….vrlo živopisan lik od malo riječi i to doslovno i svakako. Ne mogu reći da nismo izašli pomalo razočarani…očekivali smo pokoju zanimljivu pričicu koja je izostala. Bilo je samo: « Nemojte me ništa pitati….» A možda samo nije bio njegov dan. Treba i to razumit.

I sad dolazimo do onog djela «Dvaput san umra…». Sve bi bilo u redu da se nismo opet trebali penjati do doma…i tada je krenula pjesma….»Živote moj….dvaput san umra….prvi put kad je vidija ja…drugi put kad san se vratija ja….nananan…. Uz pjesmu smo se ipak dokopali doma.

Večernje sate proveli smo u ugodnom druženju uz peć s pjesmom i igrom pantomime-pogađanja naziva filmova gdje nam je repertoar bio u rasponu nekih 30-40 godina. Bilo je tu vrlo,vrlo zanimljivih prikaza filmova (Schindlerova lista) a i pogodaka u sridu (Mr.Bean).

Nakon vrlo hladne noći dom smo napustili uz smijeh i pjesmu u kojoj su osim nas sudjelovala i dva starija gospodina: milimetar Frane (za 1 mm kraće) i Švabo. Nasmijali smo se njihovim anegdotama i u veselom raspoloženju krenuli put Klisa. Stigli smo do tvrđave u koju nismo ušli zbog «niske» cijene ulaznica. Odlučili smo da je bolje okrijepiti se pa smo to i učinili. I usput se podružili s «lokalcima».

Na povratku smo još posjetili i jezerce Česmina iznad Splita gdje je bilo mnogobrojnih šetača zbog prekrasnog dana koji je više odgovarao proljeću nego zimi. Nama je, ovim se putem ispričavam ako ću koga uvrijediti, to više izgledalo kao obična lokva nego jezero.

Put Zagore do Biograda sve u našem «Plamenku» i Presidentom na čelu, s posebnim kondukterom i DJ-koji je povremeno zaboravljao na svoje dužnosti pa ga je trebalo podsjećati (ali do Biograda je savladao vještinu), Lidijom Bačić u pričama…..rođendanima,tortama,dijabetesom,….

I na kraju, neki su dobro, dobro ostavljali markacije na čitavom putu.

Da ne zaboravim, stigavši u Biograd, naš nam se «Plamenko»pokvario. I to taman pred prostorima našega društva. Dakle, nije nas iznevjerio nego nas je sigurno doveo do kraja puta. Nadam se da je već do sada kvar sređen i da ćemo opet moći njime na neke druge skitnje.

Hvala našem dragom Presidentu što nas je poveo,sigurno vodio i naravno trpio cijelim putem.

Sofija Žepina

Podijeli:

3120total visits,2visits today