Stap, 30.10.2010.

Jedna lipa mala skitnja po Stapu, ma bila bi i ona duža i puno više bi se toga obišlo, jer područje Stapa sa svim njegovim obilježljima i lipotama zaslužuje puno veću pozornost nego ovo, koju smo mu ovaj put posvetili. Berba maslina, nadolazeći blagdan Svih Svetih, uvjetovalo je da ova naša posjeta Stapu protekne u trci s vrimenom i mišlju na posao koji nas očekuje.

Kako to obično, u većini slučaja počinje krenuli smo iz Ljubotića, malog seoceta smještenog podno Velebita. Zaseok Ljubotić jedan je od rijetkih živućih planinskih naselja očuvanog drevnog ambijenta, smješten u zelenoj oazi usred planine Velebit, a opet u neposrednoj blizini mora (3km iznad mjesta Tribanj – Kruščica). Na seoskom domaćinstvu Vrata Velebita moguće je i  kušati jednostavne autohtone specijalitete, te posjetiti etno kuću i stalnu izložbu razvoja pčelarstva u Dalmaciji i Mediteranu (koja je u pripremi). U okolici zaseoka uređena je poučna staza Mirila, tu je također i Reljina peč, malo dalje Stap, Kamena Gaklerija, Stapina, Tatekovo sklonište, Debeli kuk, kamen Čučavac. Da ne nabrajam dalje, moga bi tako u nedogled.

Krenuli smo strmom, kamenitom stazom, te nakon kojih uru vrimena stigli na Zagon, kojeg čini par kuća od kamena sraslih sa ambijentom krša i oskudne vegetacije. Pogled na more i otok Pag polako smo ostavljali za sobom i stremili gori,u njedra Velebita, koji je ovoga puta bio tih i miroljubiv poput uspavana diva koji dremucka na ugodnom jesenjem suncu  izlažući svu svoju veličinu i ljepotu našim zadivljenim pogledima.Uskoro smo došli do mjesta gdje se naš put susreće sa putem onih koji su svoj put prema Stapu odlučili započeti sa preko Rastovca i dalje prema Livadicama, stazom koja se nalazi podno staze kojom smo se mi zaputili.

Pomalo smo počeli zalaziti u nešto bogatije područje, što se tiče vegetacije. Malo po malo napredovali smo u iščekivanju trenutka kad ćemo stići na odredište, uz put zastajkivajući svaki put kad bi nam se sa desne strane ukazala Stapina. Uskoro prolazimo uz Sjauševac koji je dobrano pod snijegom, kojeg na mistima ima desetak centimetara. Brojne polomljene grane, koje smo uz put micali sa staze govori o silini bure koja je prethodnih dana harala rušeći sve pred sobom. Evo nas konačno izlazimo na livadu Stapa obasjanu suncem. Ljepote Stapa iznova oduševljavaju svaki put, izmame osmjeh i pogled  pun divljenja naspram sve te lipote. Došavši do skloništa nakon što smo se raspremili, neki se lačaju spize, a ja žurim dalje prema Čučavcu (koji je gle čuda još uvik na svom mistu) i dalje prema Debelom Kuku. Kroz snijeg kojeg ima podosta te na mjestima propadam do iznad gležnja. Tribalo je malo bolje pratit marke, na mistima je bilo i leda pa sam se opreznije kreta.

Pogled sa vrha nagradilo je sav moj trud. Neću puno razglabat o tome, morete pogledat fotografije i zavidit mi što niste bili na mom mistu. Nakon obida, kave, te  skitnje po okolici, druženje uz vatru, briškulu i trešetu, te dobru travaricu. E da ne zaboravim i čaj od friškh velebitskih trava, kadulje i vriska (super kad uliješ malo travarice).

Noć vedra, nebo prepuno zvijezda ni daška vitra… Ma divota…. teško za opisat… Eh da je bar poslikat, prova san al neiđe. Nakon jutarnje kave pospremanja skloništa, skupljanja drva, krenuli smo prema Stapini te  dalje stazom prema Rujnu, žaleći što nismo bili u mogućnosti posjetiti Kamenu Galeriju..Tu iskonsku lipotu prirode koja na tom mjestu još nije napravila svoje, te se i  dalje razvija po svojim mjerilima i zakonima oblikujući pravi kameni labirint.

Put nas vodi dalje, nema se vrimena žalit i jadat. Neki drugi put.

Uskoro prolazimo livadice Biljevine i zalazimo u šume Dulibine, na mjestima je kretanje otežano zbog mnoštva polomljena granja, snijega…U dva navrata smo iz vida izgubili marke ali smo se ipak vratili na pravi put.

Uskoro dolazimo do dolca Medeni te prijećimo uz njega i izlazimo na Bili Sinokos, te uz Baričin Kuk izbijamo iznad Ranjevca, malog zaselka gdje se i dalje odvija život i nije u cijelosti napušten i zapušten. Dapače do njega je probijen put, izgrađen vrijednim rukama odvašnjih stanovnika. Nakon kratka uspona izbijamo iznad naše polazišne točke Ljubotića, te još jednom uživamo u prekrasnom pogledu na more i otok Pag. Uz put nailazimo na Mirila, pogrebna spomen obilježja nastala na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove. Nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u velebitskim zaseocima (17.- 20. st.), a preživljavalo uglavnom od stočarstva.Čuvaju uspomenu na pokojnike preminule na planinskim obroncima, koje se moralo prenositi do seoske crkve i do groblja na kojem ih se pokapalo. Na tom teškom putu bilo je dopušteno zaustaviti se, odmoriti i pokojnika spustiti na tlo samo na jednom mjestu – mjestu pokojnikova posljednjeg pozdrava sa Suncem.Na tom mjestu nastajalo je mirilo – mjera (mira) pokojnika označena uzglavnim i podnožnim kamenom, popločenjima između njih, te simbolima u plitko urezanom reljefu uzglavnog kamena. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu.

Mistični likovni prikazi na uzglavnicama, među kojima su najčešći križ i solarni krug, upućuju na kontinuitet umjetničkog ukrašavanja od pretpovijesnih kultura, preko ranog kršćanstva i ikonografije stećaka, dok su natpisi rijetki i pripadaju novijem vremenu. Kao kamene oznake jedinstvenog pogrebnog kulta, mirila nam prenose običaje, način života i stvaranja cijelog jednog vremena.

Kraj je našeg puta, umorni al nadasve zadovoljni još jednom bacamo pogled prema prema voljenom nam Velebitu.

Robert P.

[scrollGallery id=10]

Podijeli:

547total visits,2visits today