Uspon na Stol/Hochstuhl 13.04.2016.

Uspon na Stol (2237 m) nakon prospavane noći započeli smo u 08:00h od Valvasorjevog doma (1181 m) do kojeg smo prethodne večeri doputovali našim jeklenim konjičkom po planinskoj cestici koja je 5. travnja, nakon što je snijeg počeo kopniti, postala prohodna i za osobna vozila.

Planirali smo na vrh Stola uspeti se Žirovniškim putem a spustiti se natrag do Valvasorjevog doma Zabreškim putem. No, došavši do Prižnice a zadovoljni stanjem (tvrdoćom) snijega, odlučili smo da ćemo do vrha Stola ići vrlo strmim usjekom koji odatle vodi sve do sedla između Velikog i Malog Stola, pa naš put do gore i natrag možemo nazvati “Čez grapo” (Kroz usjek/klanac) kako bi rekli naši prijatelji Slovenci.

Nakon pola sata hoda od Valvasorjevog doma, uspinjući se iznad Žirovniške planine strmim šumskim putem, izgubili smo stazu (pri spuštanju smo shvatili zašto) pa je naš put dobio malo jaču dinamiku. Naime, kako stazu nismo mogli prepoznati a lijevo od nas je bio ozbiljno strm uspon prekriven travom dok je desno od nas bio zid od niske crnogorice, odlučili smo kako ćemo se po strmini uspeti do nečega što nam je tamo visoko iznad nas izgledalo kao možebitna staza.

Kolega je krenuo prije mene a ja sam ga dvadesetak metara ispod njega pratio. Nakon petnaestak minuta uspona prvi kamen veličine manje lubenice brzinom metka propištao je metar od moje glave a par minuta kasnije i drugi.

U svom usponu po toj teškoj i strmoj kosini, kolega jednostavno nije mogao znati gdje će nabasati na kakav travom sakriven kamen kojeg će pokrenuti pri svom penjanju tako da je za mene koji sam bio ispod njega uspon postao preopasan.

Iako sam imao kacigu sa sobom, zaključio sam da mi ni ona pri susretu s kamenčugom neće spasiti sivu masu koja se nalazi između mojih ušiju pa sam doviknuo kolegi da nastavi uspon a ja sam krenuo desno, u crnogorični gustiš. Jedva se probijajući kroz taj zeleni zid, nekako sam nakon petnaestak minuta prstiju punih kojekakvih iglica nabasao na nešto što mi je izgledalo kao staza te sam krenuo uspinjati se tim putem. Poslije pet-šest minuta pokazalo se da je to ipak prava staza te sam njom pošao prema kolegi koji je se u tom trenu nalazio puno više od mene. Iza standardnog dovikivanja obavijestili smo jedan drugog da smo na stazi.

Kada sam napokon došao do kolege koji se već nekoliko minuta odmarao nakon što je ispenjao strminu, rezimirali smo događaj. Rezultat: izgubljeno je 45 minuta, prolilo se dosta znoja, moje hlače su pune crnogorične smole a ruke prekrivene i smolom i iglicama. Nije bilo loše jer je s onim rolling stonesima i otklizavanjem po strmini moglo biti i puno gore.

Tu smo se odmorili desetak minuta pa krenuli dalje prema Prižnici.

Došavši do Prižnice malo smo zastali jer je pogled na Bledsko jezero i prema Julijskim Alpama prekrasan pa smo si dali oduška uživati u tim trenutcima. Odmah kod Prižnice počinje izrazito strm usjek/klanac koji vodi skroz do sedla između Velikog i Malog Stola. Provjerivši stanje snijega te vidjevši stope koje su pokazivale da se nekoliko ljudi odozgo spustilo tim putem, odlučili smo naše osobne mjenjače brzina ubaciti u climbing mode i tim usjekom krenuti pravo prema vrhu.

Put je doista strm, dugačak i vrlo naporan, ali smo lijepo mogli sebi raditi stepenice u takvom solidno tvrdom snijegu pa smo dobro napredovali bez cepina i bez dereza, podupirući se našim hodačkim štapovima.

Negdje na pola puta do sedla na jednoj travnatoj izbočini koja je topljenjem snijega izronila u usjeku, napravili smo kraći odmor ponovno se oduševljavajući visinskim pogledom na Bledsko jezero.

Nakon predaha, nastavili smo dalje prema sedlu praćeni vjetrom koji je počeo pojačavati i oblacima koji su čoporativno nahrupnjivali prema Velikom i Malom Stolu gonjeni tim istim vjetrom. Kako je postajalo sve hladnije na sebe smo navukli vjetrovke i rukavice dok su nas, ovjenčani tamnim oblacima, s visoka mrko pratili Veliki i Mali Stol, prvi s lijeve drugi s desne strane.

Stigavši nakon nešto više od jednog sata uspona do sedla, odmah smo nakon što je kolega otišao do smjerokaza koji stoji između ta dva vrha krenuli prema Velikom Stolu jer je vjetar svakim trenutkom bio sve jači.

Petnaestak minuta uspona trebalo nam je da dođemo do vrha kojeg smo nakon brzinskog fotografiranja napustili jer se na njemu zbog jakih udara vjetra praktički jedva stajalo, a mi nismo nešto bili oduševljeni idejom da na slobodno leteći način posjetimo susjednu državu pošto postoji puno boljih načina za planinarski obilazak Republike Austrije.

Spustivši se na sigurnije mjesto i našavši kakvu-takvu zavjetrinu pojeli smo po čokoladicu počastivši usput i planinske kavke jer se njihovom simpatičnom žicanju hrane ne može suprostaviti.

Istim putem kojim smo se uspeli sišli smo dolje do Prižnice te se nastavili dalje spuštati prema Žirovniškoj planini. A onda smo naletjeli na dionicu gdje smo izgubili stazu a “dobili” onih 45 minuta žestokog pentranja.

Naime, manja lavina je na put nabacala zemlju, kamenja, granje, travu i sitnija drveća što nam je sakrilo stazu. Izračunali smo da bi nam do onog mjesta gdje smo se na nakon peripetija našli trebalo cca desetak minuta normalnog uspona stazom.

No, barem je bilo zanimljivo. 🙂

U Valvasorjevom domu počastili smo se pivicom, nešto pojeli i popričali s domarom koji je rekao da gore mora biti jako gadno kada ovdje oko doma ovako “piha”

I bilo je, ali bilo je lijepo. 🙂

Jedino nam je bilo žao što nam je zbog nakupljenih oblaka na vrhu Stola pogled prema okolnim planinama bio većinu vremena sakriven i što su mnoge fotografije načinjene pri usponu izgubljene (mutne) jer se podešavanje opcija na fotoaparatu negdje po putu pošemerilo.

“Nije bitno koliko ću dana imati u životu, već koliko ću života imati u tim danima.”

S poštovanjem
AC

Podijeli:

1071total visits,2visits today