Uspon na Storžič kroz Žrelo – 30.10.2016.

U našu “bazu”, Dom pod Storžičem kojeg vodi vrlo ljubazan domar, stigli smo 29.10. nešto sitno iza 19:00h. Kako smo bili pomalo zgužvani od zamornog petosatnog truckanja bespućima hrvatskih i slovenskih cesta, autocesta i makadamskog puta koji iz Loma pod Storžičem vodi do doma, uz dozvolu domara (jer dom je bio gotovo prazan) našu smo opremu ostavili na klupama u blagovaonici i odmah potražili osvježenje; sokove, kavu, mineralnu a kasnije i pivu nakon večere.

2016_stozic_tekst

Osim nas četvorice u domu su na odlasku bili i jedna cura i dva momka iz Zagreba koji su, kako nam je kasnije ispričao domar, tog dana ispenjali Storžič kroz Žrelo ali su pri silasku krenuli krivom stazom i izgubili se te su se nakon sat vremena opet penjali natrag na vrh Storžiča tražeći pravi put koji preko Škarjevog roba vodi do doma.

Kako bilo da bilo, u jednom su danu dva puta ispenjali vrh.

Naš put na Storžič bio je isti; gore kroz Žrelo (Ždrijelo) a dolje preko Škarjevog roba (ruba).

Nakon prospavane noći koja je nekima bila mirna a nekima nemirna, ustali smo u šest sati i iz ruksaka izvadili sve što nam za uspon nije bilo potrebno.
Naime, računali smo prateći vremensku prognozu koja je nagoviještala vrlo hladno vrijeme, kako će se u Žrelu, na grebenu i pri vrhu zadržati snijeg koji je nedavno pao u Slovenskim planinama pa smo sa sobom uzeli zimsku opremu plus pojase, kacige i samoosiguranja.

Uglavnom, dereze i cepine ostavili smo u sobi te nakon kave i doručka oko 07:30h krenuli stazom koja vodi prema Žrelu.

Storžič (2132 m) je najviša je planina u zapadnom dijelu Kamniško-Savinjskih Alpa u Sloveniji. Vrh planine je lijepo oblikovan stožac (slovenski: storž) po kojemu je planina i dobila ime, a sam vrh obilježen je krasnim, velikim drvenim križem. Storžič je vrlo markantan, lako prepoznatljiv vrh kojega se uočava s desne strane kada se od Kranja vozi prema Tržiču.

S južne strane Storžič se uzdiže strmom travnatom padinom koja je u nižim dijelovima prekrivena šumom, a sa sjevera se uzdiže strmim stijenama iz doline Lomščice. Na zapad se nastavlja po dugom i uskom grebenu do prijelaza Mala Poljana (1325 m), a na istok se na njega kratkim grebenom nadovezuje Bašeljski vrh (1744 m).

Kako je Storžič malo izdvojen, s vrha se pruža očaravajući pogled na Kamniško-Savinjske Alpe, Julijske Alpe, Karavanke te Ljubljansku i Gorenjsku kotlinu.

Staza kroz Žrelo koju Slovenci klasificiraju kao vrlo tešku na eksponiranim je dijelovima osigurana čeličnom užadi i klinovima, ali kako to nije klasična ferrata mi smo je prolazili bez uporabe pojasa i samoosiguranja. Naravno, sa glava nismo skidali kacige jer je opasnost od padajućeg kamenja vrlo velika.

Pri izlasku iz vlažnog hladnog i vjetrovitog Žrela dočekao nas je prekrasan pogled na južnu stranu okupanu Suncem pa smo uzeli kraću pauzu za odmor zadovoljno se izležavajući poput guštera. Nakon pauze nastavili smo dalje prema grebenu i poslije otprilike jednog sata došli do vrha sa kojega smo zadivljeno prema zapadu u daljini gledali Julijske Alpe, bliži Stol i Begunjščicu te greben Košute. Na Istoku se lijepo vidio Kalški greben i Jezerska Kočna, a na jugu bijelo “more” oblaka.

Do doma smo sišli preko Škarjevog roba gdje je staza također na onim izloženijim mjestima osigurana. No, treba biti vrlo oprezan zbog izrazite opasnosti od padajućeg kamenja i proklizavanja na vrlo strmom siparu.

Pri samom dolasku do doma na nekih pet minuta udaljenosti nalazi se spomenik posvećen poginulim planinarima na Storžiču i ostalim planinama. Tamo sam se zaustavio i pomolio se za njihove duše i duše svih mojih koji više nisu sa mnom.

U domu smo se okrijepili jako ukusnim i obilnim ručkom, malo se odmorili i u 18:00h krenuli kući.

Kako je ovaj uspon na Storžič izvršen uoči Svih svetih i Dušnog dana, posvećujem ga svim planinarima koji su ljubeći planine, planinama dali ono najvrjednije što su imali.

Svoj život.

“Nije bitno koliko ću dana imati u životu, već koliko ću života imati u tim danima.”

S poštovanjem,
AC

Podijeli:

70total visits,3visits today