Vuk na Bojincu, orkanska bura, koja je nosila sve pred sobom, čuvena Velebitska kapa, koja je pokrivala vršne dilove Velebita poput koprene što skriva lice, prvi susret jednog našeg člana sa sajlama i pentranja po njima bilo je obilježje ovoga našega izleta.Krenuli smo sa parkirališta na Velikom Vagancu te se uputili prema području Bojinca. Eto nešto malo više od misec dana je proteklo kako sam pohodio ovo prelipo misto, koje zahtjeva malo više od jednoga dana, da ga se uistinu upozna i doživi. Preko Milovačkih krčevina krenuli smo uz goru, te uz Žilbati kuk lagano napredovali prema našem cilju koji je bio isprid nas, rekli bi na dohvat ruke.
Pogledi su nam se često zaustavljali na prilipim kamenim oblicima vjekovima stvaranim kišom,vjetrom i suncem skulptura Majke Prirode.
Često sam posezao za fotoaparatom snimajući i slikajući skulpture izložene u Velebitskoj galeriji. Nedugo nakon što sam fotoaparat odložio u torbicu, začuo sam dozivanje Ivana, i tek krajičkom oka ugledao Pina koji je naglo potrčao naprid. Požurio sam i tek na kratko uspija vidit vuka i moje pašče koji su nit na metar stajali jedan od drugog i mjerkali se.
Činjenica da smo bili uz vjetar, ,kao i silina bure koja je puvala, najvjerovatniji je razlog što smo nabasali na vuka, koji bi nas da je bilo drugačije sigurno davno nanjušio i primjetio. Ovako ni kriv ni dužan naša se oči u oči sa mojim pasom, kojemu očito kratak susret nije bio dovoljan nego je čak i potrčao za vukom, koji nas je ugledavši i čuvši dao u bjeg.
Na moje dozivanje Pin se vratija, fala bogu živ i zdrav. Ma nu ti mulca, a da ono nije bila vučica, ko zna možda je ljubav na prvi pogled. Smijući se i komentirajući cijeli događaj krenuli smo dalje, ali ovoga puta Pin je bio iza nas. Prisjetio sam se i rjeći staroga gorštaka iz Milovaca koji mi je prilikom mog zadnjeg posjeta Bojincu skrenuo pažnju na vukove i medvide koji se smucaju uokolo. Sunce je ugodno grijalo dok smo se izležavali podno Bojina Kuka i pogledavali na lipotu koja nas je okruživala.
Kratko sam se premišljao, dali se ispenjati na Bojin Kuk ili to ostaviti za drugi put. Zbog bure koja je gadno puhala, što se nije dalo naslutit na ovoj južnoj strani izloženoj suncu sa pogledom na more, ipak sam odlučija da se popnemo gori. Za svaki slučaj, Ivana sam osigura, i uputija ga uz sajle, Na mistima refuli bure su bili jako snažni, a neiskustvo i po prvi put susretanje sa sajlama učinilo je da se naš put do gori oduži.
Stigavši na sam vrh osjetili smo svu silinu bure, koja bi nakon što se pritaji udarila svom snagom nenajavljeno, i u par navrata nas doslovno prisilila da se spustimo na kolina. Za to vrime Pin je bija u dnu Bojina Kuka vezan za ruksak /vuk na svu sriču nije naiša/.
Nakon silaska i gubitka kape koju mi je bura jednostavno skinula s glave, krenuli smo dalje. Još smo se malo smucali okolo naokolo da bi naš put prema Rujno nastavili priko Velikog Dolca i Milovačke Gore na Rujno. Sa Rujna smo priko Modrina Dolca zaokružili ovo našu priču.
Robert P.
[scrollGallery id=18]