Za naš prvi izlet, kojem je sudjelovalo dvadeset naših članova, što mlađih, što onih u najboljim godinama, izabrali smo izlet Premužičevom stazom od Zavižana do planinarskog doma Alan.
Nakon što smo se utrpali u kombi, krenuli smo put Like i malog mjesta Krasno. Putem do našeg odredišta u kombiju je vladala vesela atmosfera – uz puno pisme i smijeha, ponajviše naših najmlađih članova koji su s nestrpljenjem iščekivali početak naše hodnje. Dolaskom u mjesto Krasno ostali smo zatečeni ljepotom tog naselja koje se smjestilo na oko 800 metara nadmorske visine, u Krasanskoj dulibi okruženoj visokim šumovitim obroncima. Na uzvisini iznad samog mjesta smještena je crkva Gospe od Krasna gdje se održava glavno proštenje na Veliku Gospu. Naselje je povezano asfaltiranom cestom s primorjem preko Oltara i s unutrašnjosti iz Otočca.
Nakon što smo se javili u prostorije Nacionalnog parka i nakon kupovine karata i uzimanja prospekata, u našem daljnjem putu prema Zavižanu i istoimenom planinarskim domom, pridružila nam se i rendžerica Irena, koja će nam praviti društvo do našeg odredišta.
Po dolasku na Zavižan upoznajemo gospodinoa Antu – legendarnog domara na Zavižanu, dobrim duhom nas planinara. Krenuli smo u našu prvu masovnu pustolovinu, što su najmlađi članovi naše ekspedicije sa nestrpljenjem iščekivali. Moram napomenuti – osim što smo šaroliko društvo što se tiče godina, mi smo i internacionalno društvo – naime imamo člana koji je Talijan.
Napokon smo krenuli. Cilj nam je prijevoj Veliki Alan koji je ujedno granica između Sjevernog i Srednjeg Velebita. Tamo nas je čekao naš vozač Ante, koji je, nakon što nas je iskrcao na Zavižanu krenuo put Alana. Put nas u cijelosti vodi planinarskom stazom za koju se može slobodno reći da je jedna od najljepših planinarskih staza kod nas a i u svijetu. Tvorac te prelijepe planinarske staze je pokojni šumarski inženjer Ante Premužić. U tri godine rada napravljeno je preko 50 kilometara te impozantne staze koja vodi najljepšim dijelovima našeg nam Velebita, staza koja očarava i na mjestima te ostavlja bez daha, očarani prekrasnim vidicima, raznolikošću vegetacije, mirisima i bojama.
Vrijeme nas je služilo sve do dolaska do Rossijeva skloništa kada se odjednom naoblačilo i počelo kišiti. Nakon malog predaha u sklonišvu, odlučili smo da unatoč kiši krenemo dalje. Iz pravca Alana čula se grmljavina, a poslije smo doznali da je tamo bilo i tuče i kiše i grmljavine. Naši najmlađi članovi jurili su stazom uz smjeh i zadirkivanje nas starijih (ma nisu nam puno umakli).
O Premužičevoj stazi i njenoj ljepoti moglo bi se dugo dugo pisati. Ma sve me strah da bi nešto izostavija. Stoga o tome neki drugi put.
Na odredište smo stigli sretni i veseli, bogatiji za jedno lijepo iskustvo što nam ga je podario Velebit. Druženje se nastavilo uz gradeladu i neizostavnu pismu, a usput smo proslavili i Talijanov 39 rođendan. Uspili smo ga iznenadit – nije očekivao proslavu, a pogotovo ne tortu koju smo mu složili od Kraševih napolitanki Tortica.
Povratak je protekao kao i početak našeg puta u pjesmi i šali, mada mi se čini da je mlađima ponestalo force. Iizmorija ih friški zrak.
[scrollGallery id=1]