S uspona na Ortler

8/9/10.07.2017.

Nakon dvanaest sati vožnje i potrošenih nekoliko kilograma živaca na zakrčenoj talijanskoj autocesti napokon smo oko 20:00h stigli u Sulden (1857m), lijepo alpsko mjesto u Južnom Tirolu koje je mnogima ishodište za uspon na najviši vrh naše bivše države, Ortler (3905m).

Kada smo obavili sve formalnosti s osobljem hotela gdje smo rezervirali spavanje, na preporuku istog osoblja otišli smo u nedaleki restoran gdje smo namjeravali pojesti gulaš ili neko slično toplo i jušno jelo koje bi, osim nutricionistički, i medicinski godilo našim umornim i zbrčkanim želudcima. No, pogled na jelovnik objesio nam je obrve jer nam je otkrio da takvog jela na restoranskom repertoaru nema. S gađenjem na licima odbili smo naručiti Wienerschnitzel ili neke približne vulgaris bezvezarije s krumpirima koje su nam se nudile te smo odlučili pojesti nešto egzotično. Pizzu. 

Iako smo sumnjali u našu odluku, to egzotično jelo se nakon prvog zalogaja pokazalo izvrsnim pa smo ga u slast smazali i zalili s odličnom pivom te otišli na spavanje s mislima na sutrašnji uspon do Julius Payer Hütte (3029m) gdje nam je bila baza za uspon na Ortler.

König Ortler, kako mu od milja tepaju Austrijanci, veliko je ime u planinarskim krugovima ali nama uopće nije bio izbor za naše putešestvije po Alpama. Naime, u planu smo za kraj lipnja imali Lyskamm i Castor, a za 11. i 12. srpnja Mont Blanc. Ali, kako nas sreća, posebice s najvišim vrhom zapadne Europe i Alpa već nekoliko godina izbjegava, vremenska prognoza je za sve naše unaprijed rezervirane termine bila katastrofalna pa smo bili prisiljeni otkazati uspone na Lyskamm i Castor za lipanj te za Mont Blanc na kojemu smo trebali stajati upravo sada (12.7.2017. u 12:00h) dok ovo pišem. Vjerujem da ćemo, ako još koji put otkažemo spavanje u Refuge du Goûter, dospjeti na njihovu crnu listu. 

Uglavnom, nakon trodnevne tjeskobne potrage po svemerežju za bilo što i daj što daš gdje su povoljne vremenske prilike za uspone u Alpama, jer, negdje smo jednostavno morali otići (uhvatila nas je planinarska groznica), izbor je pao na Ortler. Jedino je za tu planinu, taj vrh, prognoza bila povoljna. Malo smo bili podozrivi prema meteorolozima jer su za kompletne Alpe (i Dolomite) za te dane najavljivali rusvaj (osim za Ortler), ali planinarska droga traži svoje pa smo natrpavši našeg Šveđanina s potrebnom planinarskom i inom opremom, 8.7.2017. bili na putu za Sulden.

Unaprijed rezervirana udobna i valutno povoljna soba u hotelu Nives u Suldenu pružila nam je mirno spavanje do 07:00h ujutro kada su zazvonili alarmi naših mobitela pozivajući nas na doručak i spremanje za naš uspon do Julius Payer Hütte.

Na uspon smo krenuli žičarom Orso (međed  ) koja se nalazi nedaleko crkve Sv. Gertrude, gotovo u samom centru Suldena, koja nas je odvela na Langenstein (2330m) odakle smo našim gojzericama dali oduška i krenuli divnim krajolikom prema Tabarettahütte (2556m).

Staza do Tabarettahütte u početku se solidno spušta te se njome dolazi do ogromne ledenjačke morene koja je nastala angažmanom davno iščeznulog ledenjaka, a kasnije vrlo lakim serpentinama vodi do kuće. U kući smo popili kavu, malo rastegnuli kralježnice i namazali naša lica kremom za sunčanje jer nismo željeli izgledati kao dvije radioaktivne njemačke rajčice koje smo kasnije vidjeli u Julius Payer Hütte.

Od Tabarettahütte do Julius Payer Hütte potrebno je uspeti se petstotinjak visinskih metara stazom koja je u početku položenija a poslije u oštrijem cik-cak modu vodi do prijevoja odakle se po kamenim gromadama koja su mjestimično osigurana čeličnim užetima dolazi do Julius Payer Hütte. Nešto prije izlaska na prijevoj počela nas je udarati jaka kiša koja nam je izmamila osmjeh na lica jer su prognostičari u minutu bili točni a to je značilo kako će i sutrašnji dan (malo morgen!  ) biti onakav kakvog su najavili, od ranog jutra sunčan s mogućnošću slabe kiše u popodnevnim satima što je nama, naravno, i više nego odgovaralo za uspon na vrh.

Prvobitna Julius Payer Hütte izgrađena je na impozantnom Tabarettakammu davne 1875. godine a kasnije je zbog potreba planinara nekoliko puta nadograđivana da bi poprimila izgled kakvog danas poznajemo. Izgradilo ju je njemačko-austrijsko planinarsko društvo budući je današnji talijanski Alto Adige/Južni Tirol tada bio dio Austro-Ugarske, a König Ortler najviši vrh Carstva.

Kuća je ime dobila po Juliusu Johannesu Ludovicusu Ritteru von Payeru, rođenom kao Julius Johannes Ludovicus Payer (za svoje zasluge kasnije je dobio plemićki naslov) koji je bio austrougarski vojni časnik, planinar, arktički istraživač, kartograf i profesor na vojnoj akademiji.

Julius Payer bitan je i za nas Hrvate jer je bio jedan od voditelja prve austrougarske ekspedicije parobrodom “Admiral Tegetthoff” na Arktik kada je otkrivena Zemlja Franje Josipa gdje je dvadeset četveročlanu posadu činilo i trinaest hrvatskih pomoraca. Bili su to Petar Lusina s Cresa, kapetan i vođa posade, te mornari Ante Lukinović iz Pučišća na Braču, Ante Zaninović s Hvara, Ante Katarinić iz Malog Lošinja, Petar Falešić i Juraj Štiglić iz Bakra, Josip Latković iz Plomina, Fran Letiš, Jakov Sučić i Vicko Palmić iz Voloskog, Lovro Marola iz Rijeke, Ante Večerina iz Drage te Ante Scarpa iz Trsta.
Na temelju Payerovog dnevniku s ekspedicije Petar Kuničić 1893. godine napisao je knjigu “Hrvati na ledenom moru: putovanje po sjeveru s hrvatskim mornarima”.

Ako nekog više zanima ta tematika, knjiga je ponovno tiskana 1994. godine.

Kada smo stigli u Julius Payer Hütte prijavili smo se kod vrlo ljubazne voditeljice doma koja je priznala naše hrvatske planinarske iskaznice (šarm čuda čini ) te smo spavanje platili po nižoj cijeni.

Večerali smo, ponudili onim dvjema njemačkim radioaktivnim rajčicama kremu za sunčanje, iako, činilo nam se da im prije treba morfij protiv bolova jer nismo nikada vidjeli tako bolesno crvena i spržena lica, uzeli pivu na šanku i otišli vani uživati u pogledu na Ortler.

Taman kada smo s guštom iscijedili posljednje kapi naše žute vode ponovno je počela kiša koja nam je opet izmamila osmjeh na lica jer su prognostičari bili savršeno točni.

Otišli smo spavati (bili smo sami u četverokrevetnoj sobi iako je dom bio lijepo popunjen planinarima – šarm, again  ) vjerujući kako ćemo se u 05:00h probuditi sa Suncem na prozorčiću.

No, u 05:00h dočekao nas je Mordor na prozorčiću a u nama se počela buditi velika sumnja u uspjeh uspona te ogromna srdžba na stričeka Vakulu i njegove kolege.

Izjurio sam iz sobe i sjurio se ispred kuće promatrati naveze koji su se spremali krenuti prema vrhu. Ni oni nisu prštali oduševljenjem. Ispratio sam dva naveza i vratio se u sobu obavijestiti kolegu kako količina drame za sada izgleda obećavajuće, na što je reagirao smrknutim licem. Doručkovali smo, spremili se te u 07:00h krenuli na uspon s nadom u poboljšanje vremenske situacije.

Na našu žalost vrijeme se nimalo nije popravljalo, dapače, bilo je sve lošije. Kada smo prošli ispod Tabarettaspitze (3128m) i okrenuli se direktno prema Ortleru dočekao nas je jak vjetar s kišom što je bio siguran znak da gore, u onim teškim olovnim oblacima koji su sjeli na vrh planine, vlada nevrijeme. Ipak, nastavili smo dalje jer je planinarska ovisnost prejaka. No, nakon nekog vremena slika koja se pojavila ispred nas brzo nas je vratila u normalu.

Naime, osim jednog, svi navezi koji prije nas otišli prema vrhu vraćali su se natrag. Oni uporni nastavili su dalje ali su i oni nešto iznad Lombardi bivka odustali i okrenuli u suprotnom smjeru.

Vratili smo se u Julius Payer Hütte i obavijestili ostale planinare kako se na vrh ne može izaći te da se prvi navezi vraćaju.
Po njihovom snuždenom izgledu, vjerojatno su i sami zaključili isto.

Naručili smo gorak čaj da nam ispere jedak okus u ustima, proklinjali prognostičare sve do sedmog koljena, spremili naše stvari i praćeni kišom krenuli dolje do Suldena i parkirališta kod žičare gdje nas je čekao automobil.

Još smo samo par tričarija trebali obaviti: odvoziti sedamsto i nešto kilometara do naših domova i nemilu gužvu na talijanskoj autocesti.

Sitnice nakon “veselja” kojeg su nam priuštili prognostičari.

Prognostičari, ua!

“Nije bitno koliko ću dana imati u životu, već koliko ću života imati u tim danima.”