Ovog puta naše odredište je Brinje, naselje u sjeverozapadnom dijelu Like, te općina u Ličko-senjskoj županiji, smještena u Brinjskom krškom polju u sjeverozapadnom dijelu Gackog polja u brinjskoj zavali, na trasi Jozefinske ceste te uz današnju autocestu Zagreb – Split i na križištu državne ceste Duga Resa – Josipdol – Žuta Lokva Senj (stara Jozefinska cesta). Brinje je sjedište općine koja se prostire između obronaka Velike Kapele i Velebita.Područje Brinjskog kraja zemljopisno se naslanja na Primorje, ali bez obzira na to klima je izrazito kontinentalna te je zbog temperaturnih inverzija ovo jedan od najhladnijih krajeva u Hrvatskoj, gdje su ljeta kratka i sušna, a zime duge i snježne. Ništa od toga nas fala bogu nije zavatilo, nit snig a bogami nit velika hladnoća. Dan je bio prekrasan, kao stvoren za boravak u prirodi.
Razlog našeg dolaska u Brinje je bio poziv našeg nam prijateljskog planinarskog društva Škamnica, koje je ime dobilo po istoimenoj šumi koja obuhvaća veliki dio Brinjskog polja u kojem se smjestilo to malo simpatično mjesto.
Povod okupljanja nas a i stotine drugih planinara iz oko desetak planinarskih društava je prva obljetnica HPD Škamnica, inače sljednika istoimenog planinarskog društva koje je bilo osnovano davne 1934 (lipe godine, nema što), a koje se na inicijativu par zaljubljenika u prirodu, planine a nadasve u svoj rodni kraj, evo obnovilo i uspješno djeluje.
U proteklih godinu dana društvo je organiziralo opću planinarsku školu koju je završilo 13 članova Društva; odradilo preko 20-tak društvenih izleta; organiziralo ekspediciju na Mont Blanc, najviši vrh Alpa 4810 m, i ekspediciju na Triglav, najviši vrh Julijskih Alpa i Slovenije 2864 m; nabavilo planinarsku opremu za svoje članove uz veliku pomoć općine Brinje, te sudjeluje aktivno u društvenom životu Brinja.
Nakon okupljanja uslijedio je i pohod na Staro Brinje. ovooznačenom planinarskom stazom. koja većinom vodi kroz šumu, šumskim putovima tj. vlakama (kojim vridni šumari izvlače drva), te uz prijelijepe pašnjake po kojima su pasle krave, ovce i konji. Zašavši dublje u šumu, staza se počela lagano uspinjati: Lagano sam se izdvoija iz grupe koja je vodila kolonu te nastavija naprid sam. Cilin san se puten molija boga oču li osim ogoljenih stabala i lišča ugledat i bokun kamena. Uronjen u svoje misli tu i tamo pogledavajući prema koloni koja se razvukla po šumi, te osluškujući šuštanje lišća koje je tvorilo zlatno žuti tepih, nesvjesno sam pojačavao tempo te uskoro izbio pred sam vrh Staroga Brinja, koji je gle čuda kamenit. O bože fala ti!
Nakon kratka odmora, čakule na samome vrhu, te neizostavnog foto-sessiona sjurili smo se niz padine Starog Brinja te naše druženje nastavili u lovačkom domu uz dobru spizu, piće, pismu i ples ovdašnjeg kulturnoumjetničkog društva.
Svemu dođe kraj pa tako i ovom našem izletu. Teška srca oprostili smo se sa domaćinima te im zahvalivši na gostoprimstvu, poželili još puno godina uspješna rada te nastavak naše suradnje.
Robert P.
[scrollGallery id=11]