Sveto brdo, 30.01.2011.
Teško je ričima opisat onaj nemir što u meni raste svaki put dok se spremam u susret Velebitu i opčinjenost dok ga gledam iz auta jureći autoputem u njegov zagrljaj. Koji put se zapitam što je to, što me njemu vuče i ispunjava me zadovoljstvom.
Odgovora ne nalazim, još uvik ga tražim po njegovim vrletima, šumama i livadama, po njegovim vrhovima i dolinama, lunjajući stazama i stazicama tragovima onih koji su prije mene tud prošli tražeći odgovor.
Ma, baš me briga, u dubini duše znam odgovor na to pitanje. Evo, nema dugo i ovaj put je moje odredište Sveto Brdo. Treći puta u ovom misecu, ovoga putu u društvu Vukova sa Dušica.
Prethodno se raspitavši u rendžera nacionalnog parka Paklenica, znali smo da cestom iz Modrića i nećemo baš daleko stići zbog snijega kojeg je bilo već na granici 500 metara nadmorske visine. Što je tu je idemo autima dokle se može.
Bila nas je poveća grupa, nemojte mi zamiriti ako falin broj al čini mi se da nas je bilo trinajestoro. U planu nam je bilo da jedna grupa ide Malim Libinjem, a druga Velikim Libinjem. Držeči se prvobitna plana moja grupa je krenula sa Malog Libinja, gdje nas je dočekalo desetak centimetara snjega, puvala je lagana burica a dan je bio fenomenalan. Sunce nas je pratilo sve dok padinama Debela Brda nismo zašli priko u oblake i dalje prema Dušicama. Snijega je bilo sve više i više tako da ga je u konačnici na području Dušica bilo tridesetak centimetara.
Uspon na Sveto Brdo smo odgodili za sutra. Sad se tribalo uvatit posla – užgat vatru, pripremit drva, popravit razvaljena vrata a i valjalo je štogod izist. Ovom prilikom dva člana Vukova sa Dušica su imali i rođendan koji se proslavija, samo tako /u detalje nečemo/.
Sutradan, većina djela naše ekspedicije krenula je put Svetog Brda. Vrime je bilo neouobičajno toplo za ovo doba godine, oko nule možda koji stupanj ispod ništice na samom vrhu. Problema prilikom samog uspona nije bilo, osim dva tri prosklizavanja na mjestimice zaleđenim padinama Svetog Brda. Na svu sreću bez ikakvih posljedica.
Na vrhu nas je dočekala tišina, niti trunke vjetra. Samo su se čuli komadiči leda koji su padali iz oblaka koji kao da se zakačija za sam vrh pa nemore ni vamo ni tamo.
Na trenutak se ukazalo sunce, međutim naše oduševljenje je brzo splasnulo. No što je tu je. Silazak je protekao bez problema. Čak su se i one zaleđene plohe otopile, a nad vrhom Svetog Brda oblaci su se počeli razilaziti. O Bože lipo li je, grudali smo se i valjali po snigu pogledavajući prema vrhu koji se šepurija u svoj svojoj lipoti, obasjan suncem.
Nema ljutnje. Neki drugi put ćemo stajat na vrhu i uživat u pogledima koje samo Sveto Brdo može podariti.
Robert P.
[scrollGallery id=16]
