Kaže meni prid neki dan naš štovani pricidnik kako bi bilo lipo da za svekoliko članstvo našeg društva i ostalo svemrežno pučanstvo napišen koju besidu o mojemu izletu u Dolomite. Bez imalo razmišljanja san mu reka da oću, i, kako sam kasnije shvatio kada sam se uhvatio tipkovnice, sam sebe zbog svoje nepromišljenosti i brzopletosti doveo u problem.
Veliki problem.
Jer, kako riječima opisati to čudo Božjeg stvaranja, kako riječima opisati ono što ni najbolji fotografski aparat ili kamera nikada neće moći realno prikazati, neće moći zabilježiti u onoj zadivljujućoj ljepoti kojom je svaki kutak Dolomita obdaren.. nije nikakvo čudo da je UNESCO Dolomite proglasio svjetskom prirodnom baštinom.
Sve one silne fotografije i filmove o Dolomitima nad kojima sam slinio a koje sam prije mog puta mjesecima gledao i proučavao tražeći informacije zbog izleta na kojeg sam se odlučio, blijeda su slika u usporedbi s onim što su moje oči vidjele. Za primjer, onog dana kada sam odlučio da ću otići u Dolomite, na mojem monitoru postavio sam fotografiju Tre Cime di Lavaredo koji su me svakodnevno kada bih uključio računalo opčinjavali, zvali, čekali..
Međutim, tog dana kada sam napokon osobno stao ispred Tre Cime i pogledao u ta tri čarobna šiljka, usta su mi se otvorila kao registar blagajna a jezik mi se iz donje vilice samoinicijativno otkotrljao koji metar dalje po šljunku Dolomita.
I zato, jedino što vam (uz ispriku) mogu ponuditi, suhoparan je opis mojeg putovanja i fotografije koje će vam samo djelomično približiti nevjerojatnu ljepotu Dolomita.
Ljudi, Dolomite morate vidjeti svojim očima da bi zaista doživjeli svu njihovu veličanstvenost.
Dan prvi.
Na Lago di Fedaia (jezero Fedaia) stigao sam u kasnim večernjim satima, te na parkiralištu (ne naplaćuje se) koje se nalazi nekih stotinjak metara dalje od vučnice koja vodi na Rifugio Pian dei Fiacconi, podigao šator i otišao na spavanje s mislima na sutrašnji dan i moj prvi cilj – Piz Boe.
Dan drugi.
Nakon ustajanja i spremanja opreme, krenuo sam automobilom prema gradiću Canazei odakle vodi cesta za Gruppo Sella (ili Sellagruppe na njemačkom jeziku) i Passo Pordoi gdje se nalazi žičara koja me je podigla na Sass Pordoi.
S te točke do Piz Boe preostaje otprilike sat i po do dva sata laganog planinarenja do samog vrha. Doduše, na nekim mjestima kada se kreće prema piramidalnom vrhu Piz Boe, za pomoć su nam postavljene sajle i stepenice od čeličnih šipki.
Na žalost, kako je Piz Boe bio u oblacima, s vrha nisam mogao puno toga vidjeti što mi je teško palo jer Sellagruppe s vrhom Piz Boe nazivaju terasom Dolomita. Također, ni prognoza za sutra nije bila obećavajuća što je i utjecalo na promjenu mog plana.
Naime, Piz Boe je trebao biti moj aklimatizacijski vrh za sutrašnji uspon na Punta Peniu, Marmolada. No, zbog loše prognoze vremena odlučio sam promijeniti raspored (što se kasnije pokazalo punim pogotkom) te umjesto povratka na Lago di Fedaia gdje bih u šatoru opet prespavao i sutra rano ujutro krenuo na Punta Peniu, Marmolada, uputio sam se preko Passo di Giau prema Cortini d’Ampezzo i izvrsnom kampu Rochetta gdje sam odmorio svoje stare kosti.
Zaspao sam razmišljajući o mojem sutrašnjem cilju – trekkingu oko Cinque Torri.
Dan treći.
Do Cinque Torri vodi cesta kojom se iz Cortine ide na Passo Falzarego gdje je žičara za Lagazuoi. Lagazuoi se najčešće izabire kao početna točka za posjetiti Cinque Torre, upravo zbog žičare koja vas diže gore.
No, ja sam se odlučio za drugi put te prije Passo Falzarego skrenuo lijevo na jednu malu i opasnu planinsku cesticu koja vodi do Rifugio Cinque Torri. Taj dom nalazi se u samom podnožju tih impozantnih kamenih “kula”.
Nakon popijenog macchiata u tom domu, krenuo sam u obilazak. Veličanstveni se prizori pružaju na sve strane, posebice na Tofane od kojih se ističe ona najbliža, Tofana di Rozes. Također, Cinque Torri meka su mnogim penjačima po stijenama kojih ni tog dana nije nedostajalo u vidu malih šarenih točkica zalijepljenih uz litice.
Zanimljivo je i da su uzduž i poprijeko područja Cinque Torri vidljivi (obnovljeni) rovovi, bunkeri i barake iz Prvog svjetskog rata. Naime, kompletni Dolomiti bili su crta bojišnice između vojski Austro-Ugarske i Italije (pradid mi je tamo ratovao, na strani A-U naravno), a Talijani su oko Cinque Torri napravili muzej rata na otvorenom. Po čitavim Dolomitima ima tko zna koliko bunkera usječenih/izbušenih u živoj stijeni i, zanimljivo je, ledenjaku Marmolada. A-U vojnici su u njemu, ledenjaku, izgradili 12 kilometara tunela i špilja/bunkera. Ne želim ni pomisliti kako je bilo tim jadnim vojnicima u zimskim uvjetima na Tre Cime, Tofane, Cinque Torri, Marmoladi itd.
Inače, trekking oko Cinque Torri jako me podsjetio na jednu hrvatsku a također i svjetsku prirodnu ljepotu – našu Premužićevu stazu.
Vrativši se kasno poslije podne umoran od trčkaranja po Cinque Torri u Cortinu i kamp Rochetta, za sljedeći dan sam odlučio posjetiti najpoznatiji simbol Dolomita, onu fotografiju koja me mjesecima pratila s mog monitora – Tre Cime di Lavaredo.
Dan četvrti.
Za Tre Cime di Lavaredo ide se iz Cortine cestom preko Passo Tre Croci koja nas dovodi do Lago di Misurina odakle se odvaja cesta koja vodi do Rifugio Auronzo. Vožnja cestom od jezera Misurina do Rifugio Auronzo se plaća, 24 eura za osobni automobil. Rifugio Auronzo vrlo je velik dom što je i razumljivo, jer je početna točka gotovo svih turista za obilazak fantastičnih Tre Cime i njihove okolice. Nema nacije, rase i jezika koji ondje nisu zastupljeni. Mogu samo zamisliti kako je u vikendima lipnja, srpnja i kolovoza, udarnim turističkim mjesecima za obilazak Tre Cime.
U najboljem slučaju, to je ogroman mravinjak običnih turista, planinara i penjača.
Iz Rifugio Auronzo krenuo sam desno stazom (koja je i makadamska cesta) u potragu za onom fotkom s mog monitora. Nakon petnaestak minuta hodanja stigao sam do malog Rifugio Lavaredo te prošišavši pored, krenuo dalje u obilazak. Svakim mojim sljedećim korakom Tre Cime su se s moje lijeve strane sve više i više u svoj svojoj nevjerojatno monumentalnoj i impozantnoj ljepoti otvarale, a daleko naprijed već se lagano nazirao Rifugio Locatelli do kojeg su vodile dvije staze. Odabrao sam onu višu, težu i užu, na kojoj nije bilo penzića Japanaca i Kineza te njihovog nezaustavljivog škljocanja fotoaparatima.
Na toj gornjoj stazi sam ja nezaustavljivo škljocao fotoaparatom i dobio žulj na desnom kažiprstu, ha-ha..
I tada sam je ugledao.. onu fotografiju s mog monitora. Ondašnje stanje moje vilice i jezika sam vam već opisao, tako da se neću ponavljati. Došavši do Rifugio Locatelli, prošvrljao sam malo okolo, bacio pogled na planine, vrhove i jezerca u blizini, te odlučio na miru popiti macchiato i srediti dojmove. Dojmove sam sredio, ali macchiato na miru nisam popio od silne gomile ljudi koja se vrzmala kako po domu tako i na trijemu ispred doma.
Ali, to nije spriječilo moje srce da bude ispunjeno gotovo do kraja. Kažem gotovo, jer potpuno ispunjenje čekao sam za dva dana, na Kraljici.
Krenuo sam dalje iz doma stazom koja se polako spuštala pa opet dizala, i koja me opet počela podsjećati na ono prelijepo naše, našu predivnu Premužićevu stazu. Uz put sam prošao pored manje kuće imenom Langalm koja čini mi se nije rifugio, ali također služi turistima za odmor i okrjepu.
Došavši nakon gotovo šest sati laganog i nezaboravnog trekkinga oko Tre Cime di Lavaredo ponovno do Rifugio Auronzo, skinuo sam gojze i navukao tenisice, uskočio u auto i krenuo natrag prema Cortini.
U glavi mi je odzvanjala samo jedna misao: “Vratit ću se, kad-tad..”
Dan peti.
Nakon ranog ustajanja, doručka, tuširanja i ostalog što spada u osobnu higijenu, skupio sam šator i napustio kamp Rochetta, te krenuo prema centru Cortine napraviti “đir po gradu”.
Kao i sva veća i mala mjesta u Dolomitima, i Cortina je predivna te uređena do najsitnijih detalja. Također, ljudi su i više nego pristupačni, iznimno su ljubazni i žele bez imalo zadrške pomoći putniku namjerniku, turistu, ili, onome koji traži uplatno mjesto za Eurolotto poput mene, ha-ha..
Ono što me začudilo, ako gledamo Cortinu kao ekskluzivno svjetsko turističko odredište, besplatan je veliki parking gotovo u samom centru grada. Eto, ljudi svojim turistima ne naplaćuju parking. No, zato će kod nas ugledni lokalni šerifi i štovani vijećnici iz Pripizdine Gornje i Pripizdine Donje, oderati za parking svakog koji ima automobil, usput mu ponudivši – ništa, nula, nada, zero, niente.
S mislima na ljubljenu Domovinu u kojoj na žalost svih nas mnogošto ne štima, krenuo sam prema mojem sljedećem cilju – Tofani di Mezzo.
Tofana di Mezzo jedan je od tri vrhova Tofana grupe i treći je vrh Dolomita nakon Marmolade (Punta Penia) i Antelao-a s kojeg ću, obećao sam to sebi, jednog dana gledati druge vrhove Dolomita. Uz Tofanu di Mezzo tu su još i najpoznatija od svih Tofana, Tofana di Rozes, i Tofana di Dentro.
Iako sam planirao uspeti se na Tofanu di Rozes, odustao sam zbog dužine i težine puta jer me sutra čekala Kraljica i njena ferrata, a ja sam htio biti i psihički i fizički spreman za nju, te sam odabrao pogodnost tehnologije koja se u Dolomitima na svakom koraku nudi, žičaru Freccia nel cielo (što bi po naški bilo, Strila u nebo) koja me odvela gotovo do samog vrha Tofane di Mezzo.
Stigavši nakon presjedanja na Col Druscie i Ra Valles na zadnju stanicu pod samim vrhom, Cima Tofana, krenuo sam prema vrhu.
I onda, nakon pet minuta hodanja – šok!
Naime, zbog odrona koji je nešto dalje odnio dobar dio staze, Talijani su postavili znakove zabrane i mrežom prepriječili put, blokiravši uspon na vrh.
Mjerkajući oko sebe ako me netko gleda, zaključio sam da je neprimjereno i štetno po duh otići u Rim, a ne vidjeti papu na Trgu svetog Petra u Vatikanu, dovraga!
Oglušio sam se na upozorenja i u sebi zavapio Svevišnjem koji kao i obično čuva pijance i budale (nisam bio pijan, razumije se) te skočivši preko mreže krenuo prema vrhu. Samo sam se nadao da On u tom trenutku nije na pauzi.
Nije dugo trebalo, i došao sam do dijela staze na kojoj su bila nakotrljana velika kamenja otpala s vrha koja sam zaobišao. No, nedaleko od tog mjesta, staza je bila odnesena u provaliju te sam se odlučio za pentranje po stijenama prema vrhu do kojeg sam došao nakon nekoliko minuta.
Sve skupa, do vrha mi nije trebalo više od petnaestak minuta. Naravno, na vrhu je bilo još planinara koji su imali istu računicu poput mene, te dvije cure i jedan momak koji su se na Tofanu di Mezzo uspeli jednom od ferrata.
Nakon fotografiranja vršnog križa, Tofane di Dentro i Tofane di Rozes koja se većinom sramežljivo skrivala u oblacima, oduševljen da sa vrha vidim Cinque Torri kao na dlanu, istim putem sam krenuo dolje, prema Cortini i automobilu koji će me odvesti prema Lago di Fedaia gdje ću ispod Kraljice Marmolade u šatoru kao i prvog dana prespavati.
Tu večer, spavanje mi baš i nije išlo, što od uzbuđenja zbog sutrašnjeg uspona ferratom na Marmoladu, što od kiše i vjetra koji su bubnjali po vanjskom dijelu šatora nagoviještajući mogućnost neuspjeha zbog loših vremenskih prilika.
Dan šesti.
Jesam li već napisao da Bog čuva pijance i one druge?
Dakle, rano ujutro kada sam se sav zgužvan probudio i odškrinuo ulaznu stranicu šatora, dočekao me predivan, predivan dan! Kao stvoren za posjet Kraljici!
Nisam čekao ni trena nego sam, nakon što sam se nabrzaka umio, odmah počeo spremati kompletnu opremu koja će mi trebati za uspon. U otprilike 08:15h već sam bio ispred vučnice koja će me odvesti do Rifugio Pian dei Fiacconi. Uskočio sam u košaru i krenuo dok su ostali planinari i planinarke te obični posjetitelji već bili na putu za gore, ili su iza mene zauzimali mjesta u svojim košarama vučnice.
Skinuvši se sa vučnice, malo sam zastao i razmislio kojim ću putem gore. Pošto sam išao sam, kalkulirao sam kako mi je možda zbog kakve-takve sigurnosti bolja opcija ići preko Via Normale, dakle, Marmolada ledenjakom pa kraćom ferratom do vrha, ili odmah krenuti prema Via Ferrata 606 i s njom se uspeti na vrh što je opasnije od prve opcije.
E, tu mi je na pamet pao naš veleštovani pricidnik. Kazao sam sebi: “Jest da ideš sam što je iznimno opasno a nije baš ni pametno, ali ako je taj stari prdonja mogao ferratom gore, onda možeš i ti, kvragu!”
Šalim se, Robi, ha-ha.. Ta ipak si samo tri godine stariji od mene, a onda kada si ti bio gore, imao si baš moje lipe godine.
O ferrati neću puno. Nekome je teška, nekome lagana. To će svatko sam za sebe zaključiti onda kada je “kuša”. Ali je u svakom slučaju vrlo opasna jer je cijelim svojim putem mokra i iznimno klizava, a pod grebenom prije vrha i zaleđena.
Poslije malo manje od pet sati (u što ubrajam fotografiranje, odmore, petnaestominutno skretanje sa staze na početku i divljenje Božjem stvaranju oko sebe) nakon što sam krenuo sa Rifugio Pian dei Fiacconi, stajao sam kod križa na vrhu Marmolade, Punta Penia.
Na vrhu.. eeeeeeeeee, na vrhu. Što reći o tome? Nemam riječi. ..osim da sam se osjećao kao mali Perica koji je u školi nakon odlično odigrane nogometne tekme za svoj 7A razred gdje je zabio nekoliko golova, dobio veliku peticu iz zalaganja što mu je do kraja ispunilo srce.
Naravno, ispred križa sam kleknuo te se zahvalio Gospodinu na ovoj neizmjernoj milosti koju mi je podario, pomolio se za sve moje drage žive i mrtve te za siguran spust dolje do jezera.
Povratak s vrha nakon slavljeničkih popušenih pešest dimova iz sada moderne e-cigare, protekao je drugim pravcem, preko Via Normale. Osim te manje ferate na gotovo samom početku staze (gledano s vrha), silazak dolje po ledenjaku mi i nije bio baš atraktivan a nije bio ni previše opasan, jer utabana staza sasvim dobro zaobilazi ledenjačke procijepe. Svakako, opasnost od proklizavanja uvijek postoji te treba biti vrlo oprezan.
Sišavši na jezero, počastio sam se cappuccinom u Rifugio Cima Undici te otišao jesti i kasnije pun dojmova spavati.
Dan sedmi.
Odlazak iz prelijepih Dolomita put Lijepe Naše.
Kada sam stigao kući, sam sebi nisam vjerovao gdje sam sve proteklih dana bio, što sam sve vidio i doživio.
“Nije bitno koliko ću dana imati u životu, već koliko ću života imati u tim danima.”
S poštovanjem,
AC
[nggallery id=111]