Uspon na Grossvenediger (3666 m) – tako blizu, a tako daleko
Stara narodna poslovica kaže: “Čovjek snuje, a Bog određuje”.
I određeno nam je da i dalje sanjamo kako stojimo pored križa na vrhu Grossvenediger i križa na vrhu Grossglockner, jer zbog loših vremenskih (ne)prilika nismo uspjeli u svom naumu, ispenjati ta dva velikana u Hohe Tauern, Austrija, iako je vremenska prognoza sve do zadnjeg dana, dana našeg polaska, bila i više nego povoljna.
No, što je tu je. Neće nam oni nigdje uteći, a mi ćemo se njima vratiti vrlo skoro.
Dan prvi, 19.06.2015.
Ustali smo rano, oko četiri sata, i oko pet smo bili na putu za Austriju.
Već u Sloveniji vrijeme se počelo pogoršavati, a u Italiji, odmah nakon što smo se uključili na autoput za Udine, počela je rominjati sitna kiša koja je kako smo se penjali sve više prema Austriji, postajala sve jača. Već tada smo znali da na planinama pada snijeg, ali smo se nadali da ga neće pasti puno jer bi to jako otežalo naš uspon.
U kišni Hinterbichl stigli smo u ranim popodnevnim satima, presvukli se u planinarsku odjeću, navukli na noge gojzerice te nazvali tvrtku (Venedigertaxi) koja se bavi prijevozom planinara iz Hinterbichl-a do prve planinarske kuće, Johannishütte. Vrlo ljubazna vozačica, Sonja, došla je kombijem do nas nakon petnaestak minuta. Ukrcali smo svoje ruksake (velike, jer su nas čekale dvije noći u zimskoj sobi/skloništu planinarske kuće Defreggerhaus koja je još bila zatvorena) i kombijem koji je veselo brundao vođen sigurnim Sonjinim rukama, krenuli zavojitom makadamskom planinskom cestom prema Johannishütte (2121 m). Inače, cijena prijevoza u jednom smjeru za dvije osobe košta 30 eura, ali ako je više putnika onda je cijena manja, 11 eura po osobi. Može se naravno kupiti i povratna karta koja je još povoljnija, 20 eura.
Vožnja do Johannishütte trajala je dvadesetak minuta, a cijelim putem pratila nas je kiša. Također, bilo je dosta hladno. Naravno, Sonja nam je odmah rekla da sutrašnji dan (subota) nije dobar, dapače, opasan je za uspon na Grossvenediger, te nam je predložila da se strpimo jedan dan i čekamo nedjelju koja će, kako prognostičari najavljuju, biti puno bolja za uspon (nije bila, na našu žalost).
Iste riječi čuli smo i od vrlo ljubaznog osoblja iz Johannishütte. Iako se na sat vremena gotovo razvedrilo, ipak smo odlučili kako nećemo odmah otići prema zimskoj sobi u Defreggerhaus (2962 m), nego ćemo ostati u ovom domu i tu prespavati, te ujutro nakon doručka krenuti prema Defreggerhaus.
Kako smo bili krcati s hranom koju smo trebali potrošiti za dva dana (i noći) u zimskoj sobi Defregerhaus, nismo naručili večeru ali smo po pravilima kuće morali uz spavanje naručiti i doručak što nas je po osobi stajalo samo 18.50 eura. Ljubazna cura koja radi u kući sama je na naše veliko čuđenje tražila da joj pokažemo naše planinarske iskaznice HPS-a, i odmah nam dala veliki popust.
Zaista lijepo od Austrijanaca.
Večer smo proveli uz par jako dobrih velikih piva (3.70 eura) i dogovoru što i kako ćemo sutra s obzirom na loše vrijeme, te otišli spavati u sobu koja bez imalo problema može biti i hotelska.
httpvh://www.youtube.com/watch?v=aR_V4wWzNgo
Dan drugi, 20.06.2015.
Nakon doručka koji nam je serviran u 08:00h, spremili smo svoju opremu (nešto hrane i odjeće ostavili smo kod njih u kući na čuvanje jer smo odlučili odmah nakon uspona na vrh sići natrag i tu prespavati) i krenuli praćeni ledenom kišom, vjetrom i snijegom prema Defreggerhaus.
Put do te kuće nije nam predstavljao veliki užitak jer je vrijeme bilo jako loše, iako se tu i tamo iza tmurnih oblaka znalo pojaviti Sunce koje nam je ulijevalo nadu da će sutra biti dobar dan za uspon. U tim rijetkim trenutcima svoga pojavljivanja naša nebeska lampa prezentirala nam je poglede na Hohe Tauern koji su bili upravo veličanstveni.
Putem smo dostigli i jedan mlađi češki planinarski par koji je krenuo nekih sat vremena prije nas prema Defreggerhaus, i to taman kada su totalno skrenuli sa staze. Doviknuli smo im da imamo GPS, da se vrate natrag i slijede nas što su i učinili.
Nekih pet minuta kasnije, naletjeli smo na dva momka iz Slovačke koji su također izgubili smjer ali prema Johannishütte, pa smo i njih vratili na stazu, to jest, rekli im da prate naše tragove u snijegu koji će ih odvesti u sigurnost. Na žalost, od njih nismo čuli dobre vijesti jer su nam rekli kako su odustali od uspona na Grossvenediger zbog lošeg vremena i predubokog snijega.
No, mi smo krenuli dalje nadajući se kako sve i nije tako crno (ili prebijelo) kako su nam kazali.
Dva sata kasnije, stigli smo u ne baš reprezentativnu zimsku sobu /sklonište Defreggerhaus. Nismo se bunili jer smo se odmah sjetili našeg starog skloništa na Vlaškom gradu i njegovih dlakavih i repatih stanovnika, kojih zahvaljujući mnogim planinarima i njihovom nesebičnom radu u novom skloništu više neće biti.
Naložili smo peć koja je već odavno trebala biti u zasluženoj mirovini i iz ruksaka izvukli plamenik, plinsku kartušu i hranu. Popili smo instant kavu i juhu, te pojeli nešto hrane koja nas je vratila u normalu. Otprilike 45 minuta kasnije u sobu su ušli i Česi. Nakon što su se i oni smjestili i okrijepili, kolektivno smo se zavukli u vreće i otišli na popodnevno spavanje.
Ustali smo oko 19:00h, opet nešto pojeli, i taman kada smo se spremali na noćno spavanje u sobu je uletjelo šest Iraca i dva Mađara, njihovi Bergführeri (vodiči). Europska Unija, ništa čudno da su Mađari planinarski vodiči u austrijskim Alpama.
Kasnije smo saznali da se jedan od tih Iraca uskoro ženi i da je svojim prijateljima platio ovo putovanje.
Mi bi u tom slučaju svakako radije izabrali Maldive ili Havaje, ali u to su naši narodni običaji, haha..
Nagurani na drvene “krevete” s mislima na sutrašnji uspon, otišli smo na noćenje.
Cijelu noć vani je zavijao jak vjetar noseći gusti snijeg.
Dan treći, 21.06.2015.
Ustali smo prvi, ali smo čekali Irce i njihove mađarske Bergführere da se probude, doručkuju, spreme, i prije nas krenu prema Grossvenedigeru jer smo uz kavu malo mućnuli glavom i zaključili kako je bolje da njih osmorica prte novonapadali snijeg nego nas dvojica, haha..
No, kasnije smo vidjeli da nam ni to nije pomoglo.
Dok smo mi čekali Irce i njihove vodiče da se spreme i krenu, češki par je već potpuno spreman otišao iz zimske sobe. Malo nam je to bilo čudno, ali smo smatrali da ljudi valjda znaju što čine.
Nekih pola sata-45 minuta nakon Iraca, i mi smo vođeni njihovim tragovima ali i GPS-om, krenuli prema vrhu. Uspon do mjesta gdje počinje ledenjak Mulwitzkees nije nam predstavljao problem, ali sam ja, jer sam prije mog kolege stigao gore, imao priliku pratiti Irce u daljini (u dvije naveze) kako žestoko propadaju penjući se ledenjakom, što mi nije baš bilo drago. Kasnije smo vidjeli da je jedan, ili su možda i dvojica, propali u ledenjački procjep ali na sreću bez posljedica.
Na sebe smo stavili opremu potrebnu za kretanje ledenjakom i zagazili u to opasno područje. Naime, ledenjak Mulwitzkees krcat je ledenjačkim procjepima koji su sada bili još i opasniji jer ih je prekrio snijeg
Oprezno smo napredovali prateći stope naveza ispred nas i povremeno bacali oko GPS na kojemu smo imali ucrtanu “sigurnu” rutu.
Nakon otprilike dvadeset minuta, stigli smo do procijepa gdje su upali Irci i polako ga zaobišli. Kako sam ja išao prvi, nije mi bilo baš svejedno. Ipak, uzdajući se u sebe i Providnost, sretno smo prošli taj procjep i nastavili naš put prema vrhu koji je postajao sve teži jer je snijeg bio sve dublji i jako je padao (s vjetrom), tako da su i tragovi Iraca polako počeli nestajati i postali su tek jedva primjetni.
Vidljivost je, naravno, bila jako mala.
Napredujući, lijevo ispred nas iz snježne se sumaglice tu i tamo počeo pojavljivati Hohes Aderl (3506 m) dok nam je Rainerhorn (3559 m) ostajao desno iza. Znao sam da smo vrlo blizu platoa Rainertorl (otprilike 3420 m), odakle je uspon na Grossvenediger puno lakši. Tri četvrtine uspona i to onog najzahtjevnijeg i najtežeg smo prošli, a to nam je podiglo očekivanje u uspješan izlazak na vrh.
Odjednom, ispred nas su iz susnježice počele izranjati dvije naveze. Pretpostavili smo da su to Irci sa svojim vodičima što se i potvrdilo kada su nam se približili. Iako mi se činilo da su nekako prebrzo prošli ovaj dio puta do vrha, spremio sam se čestitati im uspješan uspon na Grossvenediger. Ali, po njihovim izmučenim licima (i naša su takva bila ali i to smo vidjeli kasnije) zaključili smo da nešto ipak nije bilo u redu.
Mađari su zastali uz nas da nas obavijeste kako su dostigli plato Rainertorl, ali i kako je nemoguće doći do vrha jer je snijeg toliko dubok da se u njega propada do pojasa te da sami odlučimo što ćemo. Rekli smo im da idemo dalje pa što bude.
Zaželjeli su nam sreću i nastavili spuštanje, a mi smo produžili ići gore.
Došavši na plato, naišli smo na gomilu tragova oko jedne točke. To je bilo mjesto gdje su oni odlučili prekinuti uspon.
Mi smo mučeći se nastavili dalje ali ne za dugo jer je bilo točno sve ono što su nam rekli. Jednostavno je bilo nemoguće prtiti tako dubok snijeg.
Stali smo i odlučili prekinuti uspon na visinskom broju 3445 m kojeg je pokazivao naš GPS.
Ostalo nam je samo 221 metara laganog uspona-hodnje (ne u ovakvim uvjetima) do vrha.
U meni se miješala tuga jer smo bili tako blizu vrha, pogotovo jer smo povremeno pedesetak metara iza sebe mogli vidjeti oznaku koja je jedva izranjala iz snijega a koja pokazuje razkrižje odakle se ide za Grossvenediger i Rainerhorn, i sreću da smo dobro i sigurno obavili ovaj uspon po opasnom ledenjaku Mulwitzkees do platoa.
Ali, to je tako u visokom gorju. Moraš se pomiriti s prirodom koja određuje, i nastaviti sanjati svoje snove iako je tako malo trebalo da budu dosanjani.
Tužnosretni, sjeli smo na svoje ruksake i odmorili se desetak minuta na platou, pojeli nešto slatkog i krenuli natrag.
Opet smo odlučili pratiti tragove Iraca i njihovih vodiča, ali to nam ovog puta više nije uspijevalo jer su njihove stope potpuno nestale ispod nanosa snijega.
Oslonili smo se na GPS i naše oči, te hodajući kao po iglama polako napredovali prema kraju/početku ledenjaka. Stigavši tamo, raspremili smo opremu za kretanje po ledenjaku i spustili se u zimsku sobu Defreggerhaus gdje smo nešto pojeli i odmah krenuli dolje prema Johannishütte gdje nas je čekao topli boravak i hladna pivica. Tamo su bili i Irci sa svojim vodičima koje smo obavijestili i o našem odustajanju.
Zanimljivo je da su Irci imali isti plan kao i mi, u ovih pet dana ispenjati Grossvenediger i Grossglockner.
Mi smo odmah odustali od Grossglocknera jer smo znali da će nas tamo dočekati ista a možda i gora situacija nego na Grossvenedigeru jer je snijeg i dalje padao, a Mađari, Bergführeri, šapnuli su nam da znaju kako neće uspjeti ispenjati ni Grosglockner, ali da su ipak plaćeni za svoj posao i da će ih odvesti tamo bez obzira na siguran neuspjeh.
Normalno, posao je posao.
Večerali smo, popili par piva i otišli spavati sprženih lica iako smo Sunce ovih dana vidjeli tek u tragovima.
Dan četvrti, 22.06.2015.
Ustajanje. Doručak. Spremanje. Venedigertaxi. Hinterbichl. Auto. Vožnja. Domovina. Kuća. Tuš. Jelo. Spavanje.
Ako se netko pita gdje su iz ovog izvještaja odjednom nestali Česi, to nitko ne zna.
Mi se nadamo da su onog opakog dana odustali od uspona, sišli dolje te krenuli kući.
“Nije bitno koliko ću imati dana u životu, već koliko ću života imati u tim danima.”
S poštovanjem, AC
[nggallery id=121]