Nakon popune zaliha i ispijanja nekakvog smećkastog toplog bućkuriša kojega u zadarskom Intersparu nazivaju kavom, nas smo trojica krenuli prema Dolomitima u četvrtak 6. 10. oko 08:45h naoružani svom potrebnom planinarskom opremom za uspon na Monte Paterno/Paternkofel (2746 m), Torre di Toblin (2617 m) i kraljicu Dolomita, Marmoladu (Punta Penia, 3343 m).
Po našem planu putovanja pri dolasku u Dolomite dečki su me trebali ostaviti u Rifugio Auronzo koji se nalazi iznad Lago di Misurina a ispod Tre Cime/Drei Zinnen, te bi oni produžili sedamdesetak kilometara dalje preko Cortine d’Ampezzo i Passo Giau te Passo Fedaia do Lago di Fedaia, jezeru koje se nalazi u podnožju Marmolade. Prespavali bi u obližnjem planinarskom domu te bi sutra ispenjali Punta Peniu via Ferrata Cresta Ovest, a spustili bi se preko ledenjaka Marmolada. Za to vrijeme ja bi, pošto sam tim istim putem Marmoladu solo ispenjao prije tri godine, također solo ispenjao Monte Paterno/Paternkofel via Ferrata De Luca-Innerkofler. Nakon izvršenih uspona, navečer istoga dana po dogovoru kolege dolaze do mene u Rifugio Auronzo, a onda bi nakon prospavane noći oni krenuli na Ferratu De Luca-Innerkofler a ja na Ferratu Torre di Toblin.
Lijep plan, ali s jednom velikom rupom.
Naime, pretpostavljali smo da nam vrijeme u subotu (8. 10.) neće biti skroz naklonjeno jer su prognostičari najavljivali mogućnost snježnih padalina koje nam i ne bi predstavljale veći problem pri penjanju ovih ferrata, ali bi bile nepremostiva prepreka za ljetne gume na našem Francuzu koji je gotovo ispustio dušu dok nas je strmom planinskom cestom dovukao do Rifugia Auronzo. No, nada umire posljednja pa smo uzdajući se u nadu koja je i više nego prevrtljiva (da ne rabim neku težu riječ ?, otišli na ovo putovanje.
Stigavši u meni dobro poznati Rifugio Auronzo (16:00h), pokupio sam svoje stvari iz automobila i pozdravio dečke koji su krenuli dalje prema Marmoladi te se prijavio kod vrlo susretljivog osoblja ovog doma. Korištenje jako udobne i ugodne dvokrevetne sobe (bio sam sam u sobi) stajalo me je 24 eura s popustom na račun HR planinarske iskaznice. Nakon što sam ostavio svoje stvari u sobi, otišao sam prošvrljati okolicom doma opet se oduševivši pogledom na gradić Auronzo di Cadore daleko dolje, jezero Misurina u podnožju, masiv Cadinni di Misurina, Cristalo masiv, Tre Cime/Drei Zinnen u zaleđu doma, Croda dei Toni i mnoge druge planine i vrhove planina Dolomita. U stvari, gdje god da oko sebe pogleda čovjek u hipu shvati zbog čega su Dolomiti jedinstveni i zašto im planinari pa i obični izletnici uvijek ponovo dolaze.
Tako sam im se i ja nakon (pre)duge tri godine izbivanja sa “mjesta zločina” vratio, a moja je sreća zbog povratka bila beskonačna. ☺
Večerao sam (iz ruksaka), popio odličan cappuccino na šanku (2. 20 eura), malo čavrljao sa veselim osobljem doma i oko 21:00h otišao spavati nadajući se kako će me sutra ujutro dočekati čisto nebo zbog fotografiranja i filma o ovom usponu kojega sam namjeravao snimiti.
Probudio sam se nešto iza šest sati, obavio jutarnje rituale osobne higijene, doručkovao, spremio potrebnu opremu za uspon i oko 07:30h otišao na kavu. Dok sam srkao taj jutarnji napitak kojega Talijani rutinski izvrsno naprave, vidio sam kako je moje očekivanje u svezi vremena bilo preoptimistično jer je kroz prozore doma pogled na nedaleke Cadini di Misurina obavijenima tmurnim oblacima odavao sliku Mordora. Tja, što je tu je, odlučio sam popiti još jedan moćan cappuccino i čekati razvedravanje jer sam imao cijeli dan na raspolaganju za uspon i silazak sa Monte Paterna/Paternkofela. Oko 09:00h u pravcu Crode dei Toni pojavila se plava rupa u sivim oblacima koja se polako počela širiti što mi je bio znak da odjurim u sobu, naprtim na sebe ruksak i otprašinarim prema Rifugio Locatelli gdje je početak (ili kraj, ovisi s koje strane se ide) Ferrate De Luca-Innerkofler koja vodi na vrh planine. Na moju žalost, čisto nebo pratilo me samo prvih 35 minuta cipelarenja prema Monte Paternu/Paternkofelu.
Kao i druga područja Dolomita tako je i Monte Paterno/Paternkofel za vrijeme Prvog svjetskog rata bio crta bojišnice između tada zaraćenih Austro-Ugarske i Italije, a ime feratte s kojom se stiže na njegov vrh u sebi sadrži jednu tužnu priču iz tih nezahvalnih vremena.
Sepp Innerkofler (1865-1915), koji je rođen u ovim krajevima (Sesto/Sexten, Val Pusterria/Pustertal) već za života postao je legenda planinarenja i alpinizma u Dolomitima kako kod svojih austrijskih tako i kod talijanskih kolega, te diljem Europe. Kada je u svibnju 1915. godine Italija objavila rat Austro-Ugarskoj a opasnost od invazije talijanske vojske prijetila njihovim domovima (ovaj dio današnje Italije tada je bio dio Austro-Ugarske), mnogi lokalni austrijski planinari među kojima i Sepp Innerkofler kao dragovoljci oblače uniforme Schützen-a (lokalna milicija stvorena davne 1511. godine, specijalizirana za planinsko ratovanje i obranu u alpskim dolinama) i odlaze u rat gdje su im s druge strane stajali prijeratni prijatelji planinari, Talijani. U jednoj akciji kojom su odabrani austrijski vojni alpinisti pokušali osvojiti od talijanskih vojnih alpinista Monte Paterno/Paternkofel, pri njegovom vrhu pogiba Sepp Innerkofler od ruke Pietra De Luce, također sina Dolomita rodom iz Calalzo di Cadore. Shvativši tko je ubijeni, talijanski vojnici ostali su užasnuti jer su mnogi od njih bili lokalni planinari koji su poznavali Seppa, ili su s njim prije rata planinarili po Dolomitima. S velikim naporom izvukli su njegovo tijelo koje je palo daleko dolje u jedan duboki procijep i odnijeli ga na vrh Monte Paterna/Paternkofela gdje su ga časno i dostojno pokopali. Seppovo tijelo ostalo je na vrhu planine tri godine (do kraja rata) kada su ga članovi obitelji ekshumirali i njegove zemne ostatke prenijeli u obiteljsku grobnicu u Sesto/Sexten. U čast Seppu Innerkofleru te kao zoran pokazatelj besmislenosti rata, ova ferrata danas nosi ime De Luca-Innerkofler.
Stigavši gornjom stazom (izbjegavao sam turiste-izletnike i njihove fotostrojnice) do Rifugia Locatelli koji je zbog skorašnjeg dolaska zime već bio zatvoren, napravio sam kratku pauzu za jelo prije odlaska na stazu koja vodi do tunela izdubljenih duboko u unutrašnjosti Monte Paterna/Paternkofela.
Žvačući pancetu i kruh, bacio sam pogled na ljude koji su oko mene trčkarali po okolišu. Tu se nalazilo tridesetak običnih izletnika koji su nezaustavljivo rafalno “pucali” iz svojih fotoaparata što je značilo da ću na ferrati biti sam. Inače, na ferratu je iz drugog smjera čiji početak (završetak) počinje iznad Rifugia Lavaredo krenulo desetak penjača a ja sam namjerno otišao s druge, teže strane, koja počinje (završava) kod Rifugia Locatelli.
Od Rifugia Locatelli počinje blagi uspon koji me je doveo do prvog tunela. Kroz mnoge od njih hoda se i penje u mrklom mraku (naglavna svjetiljka obvezni je dio opreme za Ferratu De Luca-Innerkofler!) solidno pognuto, a na jednom mjestu i četveronoške. Dok sam sam samcat bauljao tim mračnim, klaustrofobično uskim i strmim tunelima koje mi ljudi modernog doba koristimo u sportske i turističke svrhe, često su mi u misli dolazili jadnici koji su ih uklesali u utrobi Monte Paterna/Paternkofela, ti svima nama neznani i bezimeni vojnici koji su prije sto godina krvavo živjeli i mučno umirali u tim tunelima.
Neka im je svima vječan mir i spokoj.
Izlaskom iz posljednjeg tunela počinje željezni put odmah se oštro dižući u vis sve do do Forcelle dei Camosci odakle ferrata nastavlja dalje prema vrhu. Nešto ispod vrha ferrata prestaje te se dalje do vršnog križa ide normalnim usponom. Ferrata De Luca-Innerkofler nije previše zahtjevna tako da je dobro utrenirani planinar prolazi bez imalo problema, no svakako treba biti vrlo oprezan zbog velike krušljivosti dolomitskih stijena.
Kod vršnog križa na kojemu stoji ime Seppa Innerkoflera stajao sam nešto prije 14:00h i opčinjeno gledao na sve strane horizonta, posebice zaustavljajući pogled na simbol Dolomita, ljepotice Tre Cime/Drei Zinnen.
Nakon fotografiranja, odmora i pojedenog Snickersa, krenuo sam istim putem natrag do Forcelle dei Camosci. Staza se dalje oštro spuštala po ne baš bezazlenom usjeku i siparu da bi se kasnije lagano podigla i odvela me putem usječenim u stijene do novih tunela i ferrate čijim prolaskom se ova staza nešto iznad Rifugia Lavaredo završava, a dalje put vodi natrag u Rifugio Auronzo.
Vrativši se u Rifugio Auronzo počastio sam se točenom pivicom (4. 50 eura) koja je uspoređujući je s pivama u austrijskim domovima najobičnija urinarno žuta vodica što i nije nešto čudno jer ipak sam se nalazio u Italiji ?, te se čuo s kolegama. Obavijestili su me da su i oni bili uspješni te da će oko 20:00h doći do mene.
Kada su Vedran i Šime stigli sjeli smo i napravili dogovor za sljedeći dan, a tu je na vidjelo izašla ona rupa u planu. Naime, po svim prognozama a i riječima iskusnih domara, jači snijeg je sutra u poslijepodnevnim satima bio i više nego izgledan te smo odlučili najkasnije do 13:00h napustiti Rifugio Auronzo i krenuti prema Domovini jer bi u suprotnom naš ljetni Citroen vrlo vjerojatno postao sastavni dio zimskih Dolomita, sve do lipnja sljedeće godine. ?
Šteta, jer i oni su željeli ispenjati Ferratu De Luca-Innerkofler, a ja bi se za to vrijeme verao ferratom na Torre di Toblin.
Ipak, ujutro su dečki do 11:00h napravili kraći trekking đir oko Tre Cime/Drei Zinnen i oduševljeni se vratili natrag.
Spremili smo našu opremu, odjavili se, ubacili sve stvari u vozilo i krenuli prema našim domovima.
Budući da je kolegama ovo bio prvi dolazak u ove čarobne planine, putem prema kući unutrašnjost automobila odzvanjala je od iste rečenice koja je prije tri godine strujala mojom glavom dok sam vozio prema Hrvatskoj:
“Dolomiti, vraćam vam se čim prije budem mogao.”
S poštovanjem,
AC
[nggallery id=142]