Zimski uspon na Veliki Troglav 16.-17.3.2017.
Na uspon smo nakon gotovo trosatne vožnje automobilom krenuli iz napuštenog zaselka Sutina do kojeg iz Ježevića vodi dobra makadamska cesta.
Iako su nam veliki ruksaci skoro do vrha bili napunjeni opremom i namirnicama za dva dana koja ćemo provesti na ovoj ogromnoj barijeri koja čini prirodnu granicu između Mediterana i kontinenta, brzo smo napredovali jer je staza, iako je jako dugačka, izvrsno trasirana tako da se visinska razlika od skoro 1200 metara (Sutina- PK Pume) lako svladava.
Za ovu stazu, kao i za mnoge druge koje su unatrag desetak ili nešto više godina “niknule” po do tada u planinarskim krugovima zapuštenoj Dinari, sve zahvale idu plemenitim Dinaridima i lokalnim planinarskim društvima koji su svojom neizmjernom ljubavlju, svojim nesebičnim radom, trudom i zalaganjem, ovaj hrvatski dragulj približili svim planinarima i ljubiteljima prirode.
Veliki Troglav (1913 m) koji se administrativno nalazi u Bosni i Hercegovini, najviši je vrh u planinskom lancu Dinare, vrlo vjerojatno nazvan po troglavom bogu koji je poznat iz rane mitologije Slavena i Kelta a po obliku i iskonu sličan je Troglavu na Biokovu, te Triglavu u slovenskim Alpama.
Glavni greben Troglava najviši je i najprostraniji u planinskom nizu Dinara-Kamešnica, dugačak je oko 30 km i do 15 km širok. Na sjeverozapadu je odvojen od Dinare kotlinom Uništa i sedlom Privija (1230 m) a na jugoistoku od Kamešnice sedlom Vaganj (1173 m) kojim prolazi stara cesta Sinj-Livno preko Prologa. Na sjeveroistoku s bosanske strane je prostrano Livanjsko polje, a na jugozapadnom dalmatinskom podnožju je Sinjsko polje i dolina Cetine duž koje je sada umjetno akumulacijsko jezero Peruča.
Kada smo stigli u prije par godina podno Velike Duvjakuše (1708 m) izgrađenu/dovršenu Planinarsku kuću Pume koja ime nosi po ratnoj 7. gardijskoj brigadi Pume te u spomen svim pripadnicima ove brigade koji su za vrijeme Domovinskog rata ginuli diljem Dinare, odmah smo se prihvatili loženja peći jer je u kući bilo jako hladno kako zbog ledene bure koja je cijeli dan puhala, tako i zbog njenog položaja jer je ta kuća najviši planinarski objekt u Republici Hrvatskoj (1630 m).
Drva je u kući naravno bilo i više nego dovoljno jer Dinaridi ništa ne prepuštaju slučaju. Također, kuća ima ugrađenu cisternu s kišnicom a spavaonica na katu opremljena je madracima tako da nam je komfor bio potpun.
Noć nam je protekla mirno uz umirujuće zvukove pucketanja vatre iz tople peći i uspavljujućeg hukanja bure koja se obrušavala niz Dinaru.
Ipak, kako je bura rano ujutro bila još uvijek vrlo jaka, odgodili smo naš početak uspona za 08:30h umjesto za planiranih 07:00h. Naime, čekali smo da se naše Sunce iskaže svojom moćnom snagom jer smo znali da će se bura tada pokunjiti i primiriti.
Staza nakon planinarske kuće jednim dijelom solidno gubi na visini što u početku uspona kod nekih još usnulih glava izaziva veselje ali se, nakon što se dobro promućka još nerazbuđenom tintarom, iznad tih istih glava pojave tmurni oblaci jer im logika nalaže da ih pri silasku s Troglava čeka solidan uspon prema kući. 
Prema vrhu napredovali smo dosta brzo uz manje probleme propadanja u snijegu koji je na padini već postao “krumpirast”.
Nešto ispod prijevoja kod već sada dobro poznatog cepina kojeg su postavili Dinaridi montirali smo dereze, te došavši “kod cepina” napravili kraću pauzu.
Nakon petnaestak minuta nastavili smo dalje prema grebenu gdje smo stigavši uživali u pogledu koji je pucao na Livanjsko polje, sjevernu stijenu Troglava te na Dinaru-Sinjal. Pri završnom usponu na vrh posebnu pozornost obratili smo na zaigrane pse jer je postojala mogućnost da se u svojim aktivnostima previše približe snježnim strehama koje su visjele iznad ponora.
Na vrhu geodetsku oznaku nismo vidjeli jer je bila zatrpana naslagama snijega i leda te smo odmah produžili prema križu.
A onda smo, budući da je dan bio prelijep, odlučili skoknuti malo dalje i pogledati križ i vrh s druge strane te baciti pogled na cijeli greben Troglava.
Popevši se nakon nekoliko minuta na obližnji manji vrh, uživali smo u impresivnim slikama koje su nas okruživale. Kao na dlanu imali smo vrh Troglava, Veliku Duvjakušu, jezero Peruču, greben Svilaje, Prominu, Livanjsko polje, Cetinsko polje, Kamešnicu, Sinjal-Dinaru, Kijevski Bat.
Pri povratku na vrh Troglava napravili smo jedan veći planinarski photo session kod križa i jedan manji kod geodetske oznake koju smo iskopali ispod snijega.
Silazak je protekao sigurno, ali ipak uz jedan opak događaj. Naime, dogodilo se ponovno nakupljanje tmurnih oblaka iznad glave koja se sjetila da je nakon silaska s Troglava čeka uspon do PK Pume.
Nakon čišćenja kuće ozarenih lica krenuli smo 1200 metara dolje do mjesta gdje smo parkirali automobil.
Ne znam jesu li nakon ovog divnog uspona putem do Sutina moji prijatelji pjevušili neku pjesmu u sebi jer ja svakako jesam:
“Amazing Grace” 
….
Through many dangers, toils and snares,
I have already come;
’Tis grace hath brought me safe thus far,
And grace will lead me home.
The Lord has promised good to me,
His Word my hope secures;
He will my Shield and Portion be,
As long as life endures.
“Nije bitno koliko ću dana imati u životu, već koliko ću života imati u tim danima.”
S poštovanjem,
AC
