Vikendi se množe, priča se lijepo zakuhava, bila bi prava šteta ne podijeliti iskustva – čitajte naše komentare klikom na opširnije. NOVO! 3. i 4. vikend!
Kako je bilo na prvom vikendu – međusobnom procjenjivanju kondicije i planinarskih vještina, ponavljanju općih planinarskih znanja – pročitajte u izvještaju u prvom komentaru.⇓
Prvi vikend više planinarske škole proveli smo u srcu prirode, na veličanstvenom Velebitu, i još jednom smo se uvjerili koliko nam planina može napuniti baterije i vratiti osmijeh na lice.
Naša ovogodišnja avantura započela je u 07,30 sati u kanjonu Velike Paklenice. Nastavila se ranojutarnjim usponom do Jurlina uz grupno upoznavanje i upijanje znanja koje su putem nesebično s nama dijelile voditeljice ovogodišnje škole. Oko nas su se izmjenjivali velebni kameniti dijelovi i otvoreni vidici koji su nam pružali nezaboravne panorame. Svaka kratka stanka bila je prilika za fotografiju, ali i za trenutak tišine i uživanja u ljepoti planine.
Uz dobru energiju i popraćeni kišom i svježinom jutra nastavili smo prema Velikim Močilima. Nakon kratkog dogovora odlučili smo krenuti laganim koracima kroz šumski dio staze prema skloništu Ivine Vodice gdje smo imali edukativni dio izleta, odnosno čvorologiju. Učili smo i ponavljali osnovne planinarske čvorove, vježbali rad s užetom i kroz smijeh usavršavali tehnike koje su iznimno važne za sigurnost u planini.
Dolaskom u Planinarski dom Paklenica dan nije završio, baš naprotiv. Nakon okrijepe i kratkog odmora uslijedio je praktični dio izrade i postavljanja gelendera uz demonstraciju naših cijenjenih vodiča, koji su nam nakon pojašnjavanja svih nejasnoća dali mogućnost da netom upijeno znanje pretočimo u praksu i da zajedničkim radom, uz dogovor i timsku podršku, postavimo osiguranje i uvježbavamo pravilnu tehniku kretanja uz gelender. Bio je to zaista pravi spoj planinarskog duha, znanja i suradnje.
Sljedećeg jutra, prije povratka u naše tople domove, nastavili smo s vježbom. Na putu preko Kosirice kroz šumski dio u Suvoj Dragi utvrdili smo stečeno znanje i ponovno smo postavili gelender i uvježbavali kretanje uz osiguranje u realnim uvjetima terena. Šuma nam je pružila idealno okruženje za dodatnu praksu, a cijela aktivnost bila je izvrsna prilika da potvrdimo naučeno, učvrstimo timski duh i steknemo još više sigurnosti. Nakon „šumske igre“ uz budno oko naše voditeljice, u popodnevnim satima, sretno umorni krećemo na spust prema kanjonu.
Ovaj izlet bio je mnogo više od upoznavanja i običnog hodanja po Velebitu, bio je to vikend ispunjen učenjem, suradnjom, smijehom i pravim planinarskim iskustvom. Umorni, ali sretni i bogatiji s novim znanjem i uspomenama, vratili smo se kući veseleći se svim novim zajedničkim vrhovima!
Autor teksta: Jelena Kolanović, polaznica 1. VPŠ
2. vikend Više planinarske škole preselio se u snježne uvjete, kako i priliči jednoj visokogorskoj školi.
Lokacija: Struge, južni Velebit
Začini: pregršt snijega, zaleđenih površina i ‘malo’ vjetra (jer, zašto ne?)
Aktivnosti: hodanje u navezi, s krpljama, derezama, naizmjenično, izrada sidrišta u snijegu, padovi i zaustavljanje s cepinom, absajl
Polaznici: za 5!
Voditeljica: još toliko!
Drugi vikend više planinarske škole (visokogorska škola) smo proveli na Strugama, legendarno sklonište na prilipoj poziciji Južnog Velebita di se dosta nas osjeća ka kući. Gledajući popis potrebne opreme za ovaj vikend odlučija san se nositi veći ranac nego prvi vikend, za ovi vikend san izabra Iowe Alpine 65+15 naspram Millet Peutrey 45+10, nije problem tegliti zimi i malo više jer nije to proliće/lito/jesen pa moreš kako oš. Večer prije polaska Marko Rogoznica i ja obavljamo zajedničku spizu, odluka je pala na bolonjez, a turno skijašima još nisan oprostija šta nisu došli na večeru iz smjera Medaka, zajebali su se žešće!
Na Rujnu nas je dočekala jaka bura, pravi zimski uvjeti, kako i triba biti. Nakon šta smo ušli u šumu počinje snijeg i voditeljica škole Tatjana Bračanov nam nalaže da stavimo dereze i tako do skloništa smo odradili vježbe iz modula 2: kretanje u derezama, kretanje u krpljama, izmjena krplje dereze. Posebni je gušt bija ponoviti/učiti tehnike kretanja u derezama. Nakon kratkog odmora na skloništu radimo opskrbu skloništa s drvima i vodom. Fala lipa našem meštru od Marasovca Dariju Ivaniševiću jer je uboa vodu drito u sridu. Taj dan smo još naučili se zaustavljati bez tehničke opreme, mačka je prava stvar. Večer provodimo uz kužinavanje bolonjeza, drva imamo, vatrica gori, temperatura se u skloništu baš i ne diže al bar smo obilato večeri i slušali muziku.
U nedilju prema planu i programu radimo vježbe iz modula 1: različite vrste sidrišta u snigu tehnika abseila.E to je tek bija gušt,zakopati cepin, napraviti gljivu, a sve drži. U popodnevnim satima nakon temeljitog čišćenja skloništa spuštamo se nazad na Rujno.
Šta reći, vrhunski vikend s top vježbama i obiljem sniga, nije ga falilo ovi vikend.
Autor teksta: Frane Knežević, polaznik 1. VPŠ
3. vikend VPŠ – Igman BIH – zimske tehnike i znanja
I dalje vježbe u zimskim uvjetima.
3 instruktora i 12 sudionika
U potrazi za snijegom viša planinarska škola odrađuje vikend vježbu u BIH, na Igmanu, a Tatjani ruku daju Neno Zrilić i Husein Sablić.
Poligon aktivnosti – izrada sidrišta, lavinska potraga-sondiranje, ispitivanje kvalitete snijega, priječenje lavinski izloženog područja, momčadski poteg.
Završetak druženja uz razgled Sarajeva.
IV vikend Više planinarske škole, vrh Pločno (2228 m/nv), Čvrsnica (BiH) – bivakiranje u snijegu !
Ovaj put se naša avantura nastavila u parku prirode Blidinje u Hercegovini. Iz Zadra smo krenuli petak popodne i do večeri se smjestili u planinarskom domu „Blidinje“ podno Čvrsnice, na samoj obali predivnog Blidinjskog jezera. No tek sprvim jutarnjim svjetlom postali smo svjesni ljepote koja nas je okruživala. Navečer smo odradili brifing i pomno pripremili stvari za sutrašnji polazak prema Čvrsnici jer nas je, bar većinu od nas, čekao pravi izazov – izrada bivka i noćenje u našim snježnim domovima.
Dobro natovareni (većina i predobro…) započeli smo subotnji uspon kroz crnogoričnu šumu Masne Luke prema Čvrsnici. Put nam je brzo dao naslutiti da nas negdje gore, unatoč našim strahovanjima da neće biti dovoljno snijega, ipak očekuju uvjeti kakve smo priželjkivali. To se pokazalo točnim jer smo već za pola sata stavljali dereze. Radeći kratke pauze (čitaj pokušavajući doći do zraka) nakon nekoliko sati smo došli na otprilike pola puta prema vrhu Pločno. Pošto je snijega bilo u izobilju odlučili smo se baciti na izradu kampa gdje ćemo noćiti. U kratkom roku svi 
su bili u punom pogonu, radile su snježne lopate, cepini, kacige, pile, koristilo se sve što nam je bilo pri ruci. Neki u paru a neki solo, svi su kopali kao krtice. Rezultat? Osam bivaka, veličine od vučje jame do solidnih 1S/apartmana s predvorjima, sve je čekalo svoje prve goste. U
nevjerici smo se divili što smo vlastitim rukama napravili i pitali se kako će izgledati noć, hoće li bivak izdržati, hoćemo li ujutro biti sante leda? Nije bilo druge nego provjeriti. Jedva smo dočekali sumrak i mrtvi umorni se zavukli u svoje bivke, zabarikadirali ulaze kako bi nam bilo toplije i prepustili se… I preživjeli!!! S prvim jutarnjim svjetlom krenuli su komentari od „bilo mi je prevruće“ do „ni oka nisam sklopila“. Mislim da su na kraju svi bili ponosni na sebe jer su shvatili da su stvarno sposobni, u pravim zimskim uvjetima, napraviti si prinudno sklonište i iduće jutro izaći iz njega spremni za nastavak avanture.
A to je bio vrh Pločno koji nas je i dalje čekao okovan snijegom i okružen ogromnim snježnim strehama. Dok je snijeg još škripio pod derezama kao nokti po zelenoj školskoj ploči krenuli smo prema vrhu noseći samo neophodnu tehničku opremu kako nam onako izmorenima od jučerašnjih napora nepotrebne stvari ne bi dodatno otežavale uspon. Vukući se, pardon, sigurnim korakom napredujući po nestvarno lijepim, snježnim krajolicima uvježbavali smo tehnike hodanja s derezama kombinirajući ih s upotrebom cepina, kad je to bilo potrebno. A bome je bilo potrebno!
Jer na putu prema vrhu su nas čekali prelazak preko područja kojim se prije koji tjedan sručila lavina, priječenja strmih snježnih padina i uspon kuloarom. Pod budnim okom voditeljice Tatjane i njenih vjernih desnih ruku, vodiča Marka, Marka dugokosog te Ivana i Matee bez gubitaka smo se približili vrhu kuloara. Tu smo morali zastati jer je zbog daljnjeg izloženog terena i streha pred
nama trebalo donijeti odluku da li je sigurno nastaviti ili ne. U zaklonu stijene koja nam je pružala bar nekakav osjećaj sigurnosti i čvrsto usidreni za svoje cepine čekali smo voditeljicu koja je s dva pomoćnika krenula potražiti postoji li alternativni izlaz na greben. Na našu žalost ali upravo i zbog naše sigurnosti, radi uvjeta koji su bili pred nama odlučeno je da se dalje ne ide. Vrh je ovaj put, s punim pravom, ostao izvan našeg dosega. Otpenjavajući dugi kuloar sigurno smo se spustili u njegovo podnožje i krenuli nazad prema bivcima koje je valjalo urušiti kako ne bi ugrožavali mnogobrojne turno-skijaše koji tuda prolaze ili da ne bi postali nastambe za zvijeri. Zatrpavanje bivaka i spremanje stvari za povratak su nas dodatno izmorili, a još je trebalo umornih nogu i prekrcanih ruksaka spustiti se s planine. Silazak, po običaju, kao da je trajao cijelu vječnost ali snagu nam je davala slika obilnog, toplog obroka koji nas je čekao u podnožju. Tako je i bilo, nitko se nije štedio jednom kad smo se dovukli do restorana, svi smo si dali oduška kao da sutra ne postoji.
A ja, truckajući se onako u polusnu na zadnjem sjedištu kombija, s gorko-slatkim zadovoljstvom smješkao sam se sebi u bradu jer sam shvatio da sam upravo imao možda i najbitniju od svih lekcija na planini – znati kada odustati.
Autor teksta: Dario Ivanišević, polaznik 1. VPŠ