Aaaaaauuuuuu kako nam je lipo bilo.
Al najprije od početka. Pa krenut ćemo u 4, pa krenut ćemo u 6, pa bit će nas 9, pa bit će nas 6… Na kraju smo krenuli u 4 i 20 i bilo nas je 7. Plamenko je klizio autocestom ko ljuta zmija jedino mu je malo uzbrdica iznad Trilja dala posla ali nije mu zamjeriti kad nije turbo, al zato je švabo i to fau-ve i vozi di god El Komandate hoće 🙂
Nakon što smo pridruženog člana pohodu ostavili u posjetu rodbini u Livnu uputili smo se prema Planinarskom domu Kruzi (1265 mnv) ali kako je već bio pao mrak nažalost nismo uspjeli odmah vidjeti o kako lijepom predjelu se radi. Ali zato su nas tamo dočekali domaćini iz Planinarskog društva Cincar koji si nam rezervirali najbolje mjesto za spavanje u potkrovlju doma, čije stepenice se u početku baš i nišu svidjele našoj najmlađoj članici Vitomiri, ali nakon par vježbi poslije nije bilo problema. A da ne spominjem da je bilo sira koliko hoces, pa rakijica, pa brdo mesa i ćevapa sa roštilja, nakon kojih se malo i popilo i zapjevalo uz neizostavnu pratnju našeg prijatelja Tunje te drugih planinara koji su kao i mi stigli ranije iz Busovače, Vinkovaca, Županje, Trilja… ma tko sve može nabrojati.
U subotu ujutro, čim smo se probudili i pogledali kroz prozore i izišli ispred doma shvatili smo u kakvu ljepotu stigosmo, a dočekalo nas je prekrasno jutro, vedro, sunčano, pomalo prohladno, ukratko savršeno. S prijateljima iz Planinarskog društva Tim iz Busovače oko 8.30 uputili smo se polako prema Cincaru (2006 mnv) i to stazom koja ide istočno, preko predjela Begovača i “Švabinih štala”. Iskusni gljivari iz Busovače odmah su se rasporedili u strijelce te su u roku od manje od pola sata pronašli nekoliko kola gljiva, sunčanica i puhara, a definitivno su im pripomogle i naša Marjana i Vita. Pri dolasku do Švabinih štala prvi put smo ugledali livanjske konje, poludivlje konje koji su se nakon rata razmnožili na rubu Livanjskog polja po Krug planini, i najviše ih ima između predjela Borova glava i doma, gdje se zadržavaju oko lokvi, odnosno prate vodu koja nestaje uslijed ljetnih suša. Konji su naprosto prekrasni, točno onakvi kako zamišljate da bi divlji konji trebali izgledati, ili za ljubitelje kaubojaca onako kako izgledaju konji koje jašu indijanci. Domaćini su nam rekli da se procjenjuje da ih ima između 500-800 u nekoliko desetina krda.
Inače u Švabinim štalama započela je proizvodnja čuvenog Livanjskog sira, koji je u za to namjenjenim sušionicama tu sazrijevao, zahvaljajući posebnim klimatskim i lokacijskim uvjetima, nešto kao što zahtjeva i dalmatinski pršut.
Nakon kraćeg odmora kod Švabinih štala, gdje se nalazi i izvor vode, krenuo je pravi dio uspona samom padinom Cincara i to direktnom linijom iz podnožja prema vrhu, koja je označena sa nekoliko crveno bijelih štapova. Inače na samim padinama Cincara nema označenih planinarskih staza već staza ide po principu “svatko bira svoj put”. Uspon inače nije tehnički zahtjevan, travnato-kameni, ali je kondicijski zahtjevniji zbog visinske razlike od oko 600 metara. Zbog toga se sa vrha pružaju prekrasni vidici na čitavu okolicu, Krug planinu, Livanjsko polje, Glamočko polje, Kamešnicu, Dinaru i šire, a vidi se i more i otoci, a u povoljnim uvjetima može se vidjeti i Italija.
Spuštanje je išlo zapadnim padinama Cincara preko malog Cincara i Jarma uz prekrasan pogled na Glamočko polje. Po dolasku do doma dočekuju nas domaćini sa planinarskim grahom, inače odličnim, sve pohvale kuharu, i tek tada smo spoznali koliko puno planinara se skupilo na samom skupu, jer se na uspon išlo u nekoliko grupa iz nekoliko pravaca, na kraju se skupilo sigurno preko 300 ljudi, a možda i više.
Nakon laganog popodnevnog odmora, za vrijeme kojeg su neki morali sa Vitom igrati sve igrice koje je naučila u školi i vrtiću, znači otprilike njih stotinjak 🙂 i laganih šetnji po okolici doma, te izležavanja i druženja na suncu oko doma, priroda nas je nagradila prekrasnim zalaskom sunca i prizorom srpastog mjeseca, a domaćin glazbom uživo. Pa se malo jelo, pa se malo pilo, pa red glazbe od izvođača pa red glazbe sa Komandatove gitare, pa onda sve tako u krug… Domaćini su pripremili i lijepu logorsku vatru ispred doma, a Busovčani su malo zapaprili Tunji kojeg su zamalo uspjeli uvjeriti da mu je vatra prevelika i da mu je objekat u opasnosti pa je kružio oko iste ko lija oko vruće kaše 🙂 Na svu sreću opustio se malo uz Komandantovu gitaru i njemu omiljene pjesme koje smo zajednički pjevali. Zabava se odužila do kasno u noć i domaćinima svaka čast na odličnoj organizaciji, na sve su mislili.
U nedjelju smo se, nakon doručka i pozdrava s domaćinima i drugim planinarima, uputili u turističko razgledavanje Livna. Prekrasan gradić sa dugačkom poviješću, izvorom rijeke u samom mjestu, džamijama, crkvama… Naravno da su se pojeli ćevapi i burek, a bome i pita zeljanica 🙂
Inače potrebno je posebno napomenuti da je naša Vitomira imala prvu samostalnu izložbu crteža na domu Kruzi jer ju je zbog prekrasnog ugođaja i svježeg zraka dotakla inspiracija pa je bilo crteža svih vrsta, od portreta do kornjača i žirafa, princeza sa gljivama, a jedan crtež doma Kruzi poklonila je i domaćinima.
Ima tu još štošta za nadodati ali bi se tekst onda odužio na nekoliko stranica, a i sto bi rekao El Komandante ne valja sve otkrivati nego neka oni koje hoće vidjeti kako nam je dobro bilo drugi puta idu s nama 🙂
I na kraju još jednom sve pohvale domaćinima skupa Planinarskom društvu Cincar iz Livna na gostoprimstvu, odličnoj organizaciji, super dočeku i svemu… zaista smo uživali i nadamo se ponovnom posjetu.
[nggallery id=152]