Teško je birat riči i slagati ih u neku priču da bi vam opisa makar i dijelić lipote procvalih livada, blještavila stina okupanih suncem koje su nas svojom bijelinom doslovno zasljepljivale, opojni mirisi koji su nan draškali nosnice, travke što su se lelujale na vitru.
Nadasve je teško izdvojit poneku sliku i dočarati vam bar dio onoga što nas po ko zna koji put oduševi. Stap se jednostavno triba posjetit i pripustit se njegovoj čaroliji.
Dan prilip, baš onako kako san očekiva, računajući na vrućinu iz Ljubotića smo krenuli oko šest uri ujutro, na Stapu smo bli već oko devet uri. Bacivši ruksake sa leđa krenuli smo put potoka i umili se u ko led ledenoj vodi /ala gušta/. Pumpa radi, voda prva liga, sklonište uredno. Vatrica se odma užgala i nastavila teča sa mladim pulestrom..bel/evo ,,dok ovo pišen još mi čini vodu na usta /.
Nakon obida krenuli smo u šetnju okolicom a poslin popodnevne kave uputili se put Debela Kuka. Ugodan i nimalo naporan uspon vodija nas je kroz debelu ladovinu bukve i stabla lješnjaka u gornjem djelu staze, koji su za vašu informaciju dobro rodili /na jesen pravac Stap/.
Posjetivši nam našega Sv.Antu sjurili smo se put naše kućice i započeli pripremom večere… za večerom nam se pridružila ekipa, koja je došla iz pravca Panosa i Jelove Ruje.
Veče nan je proticala u ugodnom čakulanju, dok nam pažnju nije počela odvlačiti skupina zaigranih puhova koja nas je zabavljala nasmijavajući nas do suza svojim akrobacijama i naganjanjen po krošnjama stabla…letili su vamo, tamo, gori, doli, trčali smo fotoaparatima nebi li ih uslikali /ma daaa/ uvik bi bili brži od nas, skakali su sa stabla na kućicu sa kućice na zid, sa zida opet na stablo …jbt….pa koliko ih ima.
U jednon trenu san vidija sjenu jednoga mulca koji se uvuka u sklonište i prikopava nan po stvarima, dok nas je ostatak bande delikvenata zabavlja odvračajući nam pažnju… aaaaaaaaa.. e sad si moj … uspija san ga uslikat i izbacit iz skloništa.
Brzo li je vrime proticalo… nebo osuto zvijezdama, mjesečina ko dan, vatrica lagano pucketa obasjavavajući naša ozarena lica. Do duboko u noć smo uživali dok nas umor nije savlada i otira u postelju.
Nako jutarnje kave i sređivanja skloništa, pozdravši se s ekipom, krenuli smo i mi put Stapine i dalje put Kamene Galerije, na Sinokos gdje smo u ugodnom društvu dragih nam domaćina popili kavicu, napili se kozjeg mlika, dobili kratku poduku o ljekovitom bilju, nadugo razgovarali o ondašnjem životu na Velebitu, bliskih susreta sa medvidima i vukovima naših nam domaćina.
Teška srca smo se uputili dalje. Najradije bi ostali još u društvu tih divnih ljudi, uz blejanje ovaca, mirisa netom pokošene trave i kadulje koja se sušila obješena na stablu.
Daljni put je protekao u redu i ubrzo smo stigli na naše odredište, usput ugledavši dva poskoka koji su se brzo uklonili sa puta šmugnuvši u grmlje.
Kad se ono opet iđe – bilo je prvo pitanje koje smo postavili jedno drugom došavši do auta. Evo pišući ovo danas dva dana kako smo došli, znam odgovor na to pitanje….Idemo sad ovaj vikend.
Robert P.
[scrollGallery id=24]