3.6.2017.
Čim smo stigli na parking kod Koče pod Košuto/Koschutahaus odmah sam izjurio iz Francuza i odjurio prema ulaznim vratima doma jer mi je hitno trebala jača doza kofeina budući da sam noć prije spavao samo jedan sat.
Približavajući se ulazu već sam se vidio kako za stolom u blagovaoni zadovoljno i lagano srčem toplu kavu dok austrijski domar brišući šalice iza šanka mozga kako mi izbiti još koji ekstra euro iz novčanika. Pothvat bi mu sto posto bio uspješan jer bih sigurno popio dvije kave. No, kada sam uhvatio kvaku ulaznih vrata moji su se ugodni snovi raspršili i pretvorili u noćnu moru. Dom je, naime, bio zatvoren. Zbunjen, izvadio sam mobitel iz džepa hlača i pogledao na sat koji je pokazivao 08h i 35min. Namršten poput stare babe kojoj poštar nije na vrijeme donio mirovinu otišao sam u obilazak kuće nadajući se da iza, tamo, negdje sa strane, ondje, onamo, postoji još koji ulaz koji će me odvesti u unutrašnjost kuće gdje ću dobiti moju kavu.
Šipak. Kuća je bila zabrtvljena i zakračunata bolje nego Fort Knox a meni nije preostalo ništa drugo nego sa srdžbom udarati nogama kamenčiće ispred sebe dok sam se vraćao prema automobilu te se obješenog lica spremiti za uspon. 😠
Nakon dvadesetak minuta, Šime i ja bili smo spremni za uspon na Cjajnik/Larchenturm.
A onda se pojavio ON. The Domar. Veselo je izašao iz svog vozila i kulturno kako to Austrijanci i inače rade, rekao nam “Morgen!” Šime mu je kulturno odzdravio a ja sam ga “kulturno” fiksirao pogledom od kojeg bi, da sam ga gledao još koju sekundu duže, vrlo vjerojatno dobio ebolu u kombinaciji sa kugom i kolerom.
Ipak, glasovi ljudi koji su bili na drugom kraju parkinga popravili su mi raspoloženje te sam i ja rekao “Dobro jutro!” kado smo im se približili. Bilo je to naše, hrvatsko četveročlano društvo iz Zagreba (Miljac Zgb i ekipa) s kojim smo par minuta neobavezno pročavrljali.
Nakon ćakulice, bez kofeina ali s puno vode u sebi i sa sobom, krenuli smo stazom koja se odmah od Koče pod Košutom diže prema Cjajniku i Košutnikovom turnu. Nakon 5-6 minuta hoda staza se dijeli te se lijevim krakom ide na Košutnikov turn a desnim na Cjajnik.
Mi smo, naravno, otišli desno i vrlo brzo iza sebe ostavili visoku šumu a kasnije i nisku klekovinu te izbili na duuuuugačak i doooosadan sipar (mrzim sipare) ispod Košute po kojemu je bila više-manje ugažena staza koja vodi ispod Cjajnika gdje počinje ferrata.
Što od neprospavane noći a što od velike vlage u zraku, do ferrate sam došao mokar kao da sam upao u bazen i trebalo mi je jedno desetak-petnaestak minuta da se manjim ručnikom dobro obrišem i osušim. Dok sam se ja sušio, do nas je došla ekipa Austrijanaca a nešto poslije njih i naši Zagrepčani. Polako smo se svi spremili te su u ferratu prvi ušli Austrijanci a zatim i Zagrepčani te odmah iza njih i nas dvojica.
Kako je Šimi ovo bilo prvo penjanje prave ferrate (“ferratu” na Čikoli gdje je imao superlight trening ne računam) a jedna je od najtežih, barem u našem bližem okruženju, on je penjao ispred mene a ja sam bio iza zbog nadgledanja i ispravljanja njegovih mogućih grešaka. Međutim, Šime je prolazio ovu opaku ferratu kao najbolji odlikaš i bez imalo straha ali sa puno opreza te je moj posao bio manji od minimalnog.
Kada smo stigli do završnog uspona na Cjajnik gdje se ferrata dijeli na tešku (D) i malo dalje na nešto lakšu (C) varijantu koja vodi prema vrhu, ostavio sam Šimi mogućnost biranja kojim ćemo putem prema vrhu. Trideset sekundi kasnije Šime je donio odluku te je izabrao onu lakšu varijantu. Kako je u tom trenu Miljac bio nekih desetak metara iznad nas na težoj varijanti, gotovo jednoglasno smo rekli Šimi kako je donio najispravniju moguću odluku, jer, ipak, ovo mu je prva ferrata s kojom se susreo.
Nakon kraćeg odmora nastavili smo dalje prema lakšoj varijanti uspona na vrh i taman kada smo trebali krenuti prema gore vidjeli smo da se Miljac počinje spuštati ferratom (lakša varijanta je i silazak s Cjajnika) pa smo se maknuli u stranu dok se on ne spusti ispod nas i nastavi skroz dolje prema Cjajnikovoj škrbini gdje spuštanje s Cjajnika završava a dalje se onda penje na greben Košute kojim se ide prema Košutnikovom turnu.
Kada je Miljac bio koji metar ispod nas Šime je nastavio s usponom na vrh a nas dvojica smo se zaćakulali tako da sam ja gotovo zaboravio na Šimu. 😁 Dok smo viseći na ferrati razmjenjivali mišljenja o svemu i svačemu a dotakli smo se čak i grada Rima i njegovih prijateljica noći (kakve to, dovraga, veze ima s ferratom, Cjajnikom i planinarenjem?!? 😵 ), Šime se popeo na vrh a meni se pogledavši gore upalila lampica kako nešto ne štima jer ga više nisam vidio iznad sebe te sam pozdravio Miljca i požurio prema vrhu.
Na vrhu smo na žalost jako kratko imali lijep pogled jer su oblaci sjeli na cijele Karavanke pa tako i na Košutu i Cjajnik. Napravili smo par brzinskih fotografija, minimalno se odmorili i krenuli sa spuštanjem jer se kiša već mogla namirisati u zraku. Na našu nesreću, nismo ostali samo na mirisu. Dok smo se s vrha spuštali prema Cjajnikovoj škrbini počeo je pljusak koji nam je uvelike otežao silazak jer su kroz naše grčevito stisnute šake čelične užadi klizile poput jegulje a glatke su stijene na kojima je minimalno gazišta za noge postale kliske kao led. Ipak, uz dva spaljena prsta na desnoj ruci (mojoj, zbog proklizavanja na sajli) i mokri poput kokoši, sigurno smo se dočepali Cjajnikove škrbine.
Nakon desetominutnog odmora i dalje praćeni jakom kišom krenuli smo prema grebenu Košute. Kada su se olovni oblaci malo razišli a kiša počela jenjavati, vidjeli smo da na Cjajnikovoj ferrati vise dečko i cura koji su dolje išli brzinom hrvatskih reformi zbog straha od mokrih čeličnih užadi i kliskog Cjajnikovog pobočja. Curu je u jednom trenutku uhvatila panika ali je momak bio priseban te ju je smirivao i bodrio pri spuštanju. Nije nam bilo ugodno gledati ih kako se muče znajući da im nikako ne možemo pomoći. Sve je ovisilo samo o njima, njihovom znanju, snazi i pribranosti.
Nastavili smo dalje s usponom prema grebenu Košute povremeno zastajkujući kako bi se uvjerili kako je s njima sve u redu. No, budući smo se dizali sve više a i ušli smo u krušljivi strmi usjek koji vodi na greben, nestali su nam iz vidokruga.
Došavši na greben nastavili smo dalje prema Košutnikovom turnu. U međuvremenu smo donijeli odluku da ovako mokri i promrzli nećemo ići na taj uspon jer od pogleda s vrha ionako nećemo imati ništa, nego ćemo se nešto prije dolaska na Košutnikov turn spustiti ferratom ÖTK Steig Neu.
Našavši povoljno mjesto na grebenu napravili smo pauzu za jelo i odmor te za kakvo-takvo sušenje odjeće i opreme. Dok smo prebacivali naše namirnice iz ruksaka u želudac, pitali smo se jesu li se dečko i cura uspješno spustili dolje na Cjajnikovu škrbinu. Odgovor na naše pitanje došao je dvadesetak minuta kasnije kada smo prvo čuli njihove glasove a onda u daljini ugledali njihove obrise koji su se u oblačnoj magli ocrtavali na grebenu Košute. Zadovoljno smo na sebe nabacili naše ruksake i nastavili dalje grebenskom stazom prema ferrati ÖTK Steig Neu.
Došavši do ferrate vidjeli smo kako su se oblaci gotovo razišli i da nam je Košutnikov turn koji nam je bio pred nosom, čist. No, odluka je bila donesena a i nismo htjeli riskirati da nas moguća nova kiša uhvati na ferrati pa smo odmah počeli sa spuštanjem dolje.
Ferrata ÖTK Steig Neu daleko je lakša od ferrate na Cjajnik i koristi se ili za direktan uspon na Košutnikov turn ili za kružnu stazu koji smo i mi ispenjali i prohodali (osim tog kratkog uspona na Košutnikov turn).
Kada smo stigli do visećeg mosta Šime je odlučio kako neće ići preko njega (što sam ja naravno ispoštovao) te smo nastavili direktno se spuštati ferratom koja nas je na svom kraju dovela na još jedan duuuuugačak i doooosadan sipar kojim smo otprašinarili prema Koči pod Košuto gdje je naše vrlo uspješno planinarenje Karavankama za taj dan završilo.
Kod našeg automobila pitao sam Šimu je li zadovoljan s ovim usponom i ferratama općenito. Njegov osmjeh sve mi je kazao a ja sam se u tom trenutku sjetio Antoinea de Sainta-Exuperyja i rečenice koju je izgovorio jedan momak iz njegove knjige: “Ono što krasi pustinju, reče mali princ, to je što se u njoj negdje skriva bunar.”
Mislim da je Šime pronašao svoj bunar.
Prijatelju i kolegi Šimi od srca čestitam na ovom iznimnom podvigu jer je jedan od malobrojnih i rijetkih koji su za svoju prvu ferratu ispenjali onu koja vodi na Cjajnik, a zna se što je i kakva je ta ferrata. Također, čestitam mu i na probijenih psiholoških 2000 metara visine negdje na grebenu Košute.
Naravno, ovim putem pozdravljam Miljca i njegovu ekipu a njemu se posebno zahvaljujem na fotografijama koje nam je nesebično ustupio.
Do skorog viđenja negdje u planinama, dragi ljudi.
Nego, jesam li već napisao da mrzim sipare?!
“Nije bitno koliko ću dana imati u životu, već koliko ću života imati u tim danima.”
S poštovanjem,
AC
[nggallery id=150]