Zimski uspon na Lišanjski vrh, Dinara
Lišanjski vrh prvi put smo popeli s našim društvom 2012. godine, kada je Hrvatsko planinarsko društvo “Zolj” iz Vrlike organiziralo Dane dalmatinskih planinara. Tada smo se zaista lijepo proveli i uživali u usponu, pa smo si obećali posjetiti Lišanjski vrh kada bude okovan snijegom i ledom.
U zimu 2013. godine došao je taj dan, te smo nas trojica krenuli prema Cetini i dalje makadamskom cestom do kamenoloma gdje počinje staza prema vrhu. No, na našu žalost, bura je čak i u podnožju planine tako jako puhala da smo jedva izašli iz automobila, pa smo zaključili da bi svaki pokušaj odlaska prema vrhu bio pogibeljan. Snuždeni ali odlučni dočekati dan kada će nam se Dinara smilovati i pustiti nas u svoja zimska njedra, sjeli smo u vozilo i vratili se kući.
httpvh://www.youtube.com/watch?v=KCCNDA8zZCo
U veljači dvije godine kasnije, nakon grozničavog praćenja vremenske prognoze i usklađivanja svojih privatnih obveza s izletom kojega smo planirali, odlučili smo se da će petak, 13. veljače 2015., biti dan kada ćemo stajati kod križa okovanog ledom na Lišanjskom vrhu. Da, da… petak trinaesti, ha-ha.
Naravno, nismo praznovjerni, ali sudbina se zna poigrati pa nam je, kako sam napisao, jednom u prošlosti već bio ‘zabranjen’ zimski uspon na Lišanjski vrh, a 12. veljače ove godine kada smo putovali prema Cetini u sred bukovičke nigdjezemske probušila nam se guma na automobilu. Kako smo automobil posudili od jednog našeg kolege koji nije mogao ići s nama na uspon a taj stari automobil njemu služi kao, hmmm.. pa, za godinu-dvije biti će izvrsna nastamba za kokoši, nismo bili sigurni imamo li uopće rezervnu gumu.
Koji bi to peh bio, da nam i ovaj zimski uspon izvisi i to zato jer nam se probušila guma na autu.
Ipak, Fortuna nas je pomilovala pa smo ispod gomile svega i svačega u prtljažniku pronašli rezervni kotač sa pripadajućom gumom. Napumpanom, dakle, funkcionalnom, pa se nakon dvadesetak minuta pit stop-a naše truckanje po cestama Bukovice u pravcu Zagore nastavilo. Nismo vozili brzo, ne zbog straha od čuvara reda i ćudoređa na našim cestama ili bojazni da nam se još jedna guma ne probuši, nego zato jer nismo željeli da s ovim našim posuđenim autićem budemo prebrzi i tako se vratimo u budućnost, ha-ha.
Ukočenih kralježnica napokon smo stigli na naše odredište kod kamenoloma gdje započinje staza za Lišanjski vrh. Zaključili smo, vidjevši dva parkirana automobila, kako u Planinarskom skloništu “Rupe” gdje ćemo noćiti nećemo biti sami. Parkirali smo auto, poželjeli da nam društvo u skloništu bude dobro, natovarili na leđa ruksake koji su kako godine prolaze sve teži, i krenuli stazom prema gore.
Dan je bio predivan za uspon pa se nismo žurili, te smo si dali oduška u uživanju u zimskim ljepotama i čarolijama Dinare i fotografiranju svega što nam se na našem putu do PS “Rupe” činilo zanimljivim. Granica snijega počinjala je nešto ispod napuštenih pastirskih stanova (Preočki doci), ali iako je snijeg bio mekan i solidno smo propadali, bez većeg napora stigli smo u PS “Rupe” gdje nismo zatekli planinare, ali smo po opremi u skloništu znali kako su negdje u blizini i da uživaju u ovom prekrasnom danu. Nakon što smo odložili ruksake uhvatili smo se pile i sjekire i počeli spremati drva za večer i dio noći. Dok smo razmišljali o motornoj pili umjesto ove ‘poluautomatske’ koju smo naizmjenično držali u rukama, opazili smo dvije prilike koje su nam se iz pravca gdje se nalazi PS “Hrvatski vitez Josip Goreta” polako približavale. Bio je to planinarski bračni par iz Pule kojima je ovo bio prvi izlet na Dinaru, te su nekolika dana uživali lunjajući ovim iznimno lijepim prostranstvima. Nedugo nakon njih, na skijama je do skloništa dojezdio Martin, pa je ekipa za noćenje bila potpuna. Nakon večere, neobaveznih razgovora i razmjena planinarskih iskustava, kompletno peteročlano ugodno društvo iz PS “Rupe” otišlo je oko 21.00h na spavanje.
Naši Puležani ujutro su rano ustali jer ih je čekao spust do automobila, odlazak prema Ježeviću i uspon prema PS “Pume” i Velikoj Duvjakuši. Martin, moj kolega i ja, ustali smo nešto kasnije, oko 07:00h. Nakon doručka i priprema, Martin je na svojim skijama opet nestao u snježnim ljepotama Dinare, a nas dvojica smo još malo guštali u jutarnjoj kavici jer smo imali puno vremena za odlazak na vrh i spust do automobila, pa se nismo žurili.
Prema vrhu smo krenuli sa ruksacima na leđima napunjenima potrebnom opremom, derezama na gojzericama i cepinima u rukama, ništa ne prepuštajući slučaju (petak trinaesti, ha-ha). Označenu stazu pratili smo manje od prve trećine puta, a onda smo odlučili direktno, poprijeko krenuti na vrh što nam nije predstavljalo problem.
Stigavši na vrh, u par sekundi smo se smrzli jer je puhao ledeni sjeverac tako da smo iz ruksaka u hipu izvukli kape, rukavice, fliseve, jakne i navukli ih na sebe.
Pogled s vrha bio je fantastičan. Sa svih strana pucalo je snježno i ledeno blještavilo koje se prelijevalo na zimskom suncu, a na nebu se tek tu i tamo nalazio, nakon orkanske bure koja je danima puhala, pokoji izgubljeni vunasti oblačić da upotpuni ovu nevjerojatnu sliku.
Hvala Stvoritelju što nam je u svojoj milosti podario ovako lijep dan.
Nakon uživanja u pogledu i fotografiranja viđenog i doživljenog, praćeni ledenim vjetrom pravocrtno smo s vrha krenuli prema PS “Rupe”. Kako nismo slijedili označenu stazu, u sklonište smo sišli vrlo brzo.
Nakon jela, spremanja opreme, čišćenja skloništa i topljenja snijega u ovećoj posudi na peći za Martina da ga, kada se vrati u sklonište dočeka voda, puni dojmova i napunjenih baterija polako smo krenuli putem parkiranog automobila koji nas je u podnožju planine vjerno čekao i odveo predugim trosatnim drndanjem prema kući.
Pozdravljamo ugodno društvo, Puležane i Martina. Do skorog druženja negdje u planinama, dragi ljudi.
Ovaj uspon uoči Valentinova, Dana zaljubljenih, posvećujemo Katarini i našem kolegi Hrvoju.
“Nije bitno koliko ću imati dana u životu, već koliko ću života imati u tim danima.”
S poštovanjem,
AC
[nggallery id=115]