Evo kako je to jučer izgledalo.
Odlučili smo se da ćemo se uspeti na Sveto brdo preko Dušica gdje bi u našem skloništu (PD “Belveder” Biograd is the owner) prespavali noć, te rano ujutro sljedećeg dana krenuli na Svetca.
Na našu žalost, zbog zapuha i smrznute Majstorske ceste preko Tulovih greda nismo se mogli dočepati šumske ceste koja vodi prema Dušicama pa smo odlučili vratiti se istim putem natrag i starom magistralnom cestom prijeći Velebit do Gračaca, te onda voziti dalje prema Svetom Roku gdje bi s ličke strane pokušali Majstorskom cestom doći do ceste koja vodi na Dušice.
No, šipak. Majstorska cesta je s ličke strane bila očišćena samo do prve serpentine. Tu smo stali, malo vijećali i odlučili krenuti “kičmatransom” (13:45h) prema Dušicama. Kako nam je put jako dobro poznat, noć koja bi nas uhvatila na stazi prema Dušicama ne bi nam predstavljala problem pa smo se nadali najkasnije oko 17:30h-18:00h biti u skloništu na Dušicama. Na našu sreću, netko je prije nas prošao malo jačim vozilom Majstorskom cestom prema gore pa smo hodali utabanim tragovima kotača.
Naše zadovoljstvo nije dugo trajala jer su zapusi bili preveliki pa se vozilo vratilo natrag. Ipak, nastavili smo dalje sami prtiti snijeg polako se približavajući cesti koja vodi prema Dušicama iako je snijeg, kako smo išli sve više, bio sve dublji. Došavši do šumske ceste koja vodi prema Dušicama, primijetili smo po tragovima u snijegu kako je dvoje ljudi s naše, morske strane, također krenulo prema Dušicama (ispod Tulovih greda vidjeli smo parkirano vozilo koje također nije moglo prijeći Tulove grede), ali i tragove koji su pokazivali da se netko vraćao i natrag s Dušica. Onako odokativno, činilo nam se da su jedni otišli gore, a drugi bili i vratili se natrag. Nastavili smo dalje gazeći njihovim stopama što nam je (meni, jer nisam imao krplje) malo olakšalo prćenje snijega. No, negdje iza prvog proširenja/parkinga prema Dušicama tragovi su kompletno nestali. Znači, bilo je samo dvoje ljudi koji su zaključili kako je snijeg predubok te su odustali od daljnjeg uspona i vratili se natrag.
Naravno, dva tvrdoglava magarca, nas dvoje, krenuli smo dalje.
A dalje, kako smo išli prema drugom proširenju/parkingu bilo je sve gore. Čak je i kolega koji je imao krplje žestoko propadao a ja sam na određenim dionicama bio do koljena u snijegu. Negdje oko drugog parkinga na šumskoj cesti prema Dušicama, u mrkloj noći i nakon pet sati hodanja od prve serpentine na Majstorskoj cesti, vidjeli smo da je nemoguće ići dalje, posebice jer nas je čekao uski planinski put kroz šumu do Jurjevića stanova. Tu smo stali (19:45h) i odlučili se malo duže odmoriti te napokon nešto konkretno pojesti.
Taj “duži” odmor trajao je svega desetak minuta jer je vani bilo minimum -12 uz vjetar koji je pojačavao dojam hladnoće te smo ukočenim rukama naprtili ruksake na leđa i krenuli natrag prema autu.
Nakon tri i po sata napokon smo ugledali našeg smrznutog Citroena i s osmjehom od uha do uha skoro uzviknuvši “Aleluja!”, ubacili našu opremu u prtljažnik. Bilo nam je tako toplo dolje kod auta da smo se osjećali kao da smo u najtoplijoj finskoj sauni ili na karipskoj plaži. Idila. Očekivali smo da će netko iskočiti iz snijega i ponuditi nam koktele s onim maleckim kišobrančićima.
Kasnije, kada smo sjeli u auto, senzor nam je pokazao da je vani samo -6°.
Uz zvuke Otvorenog radija i brzinsko uništavanje kutije Domaćice krenuli smo Majstorskom cestom prema Svetom Roku i autoputu, skraćujući put do kuće. Doma smo bili oko 01:00h.
Kada bolje razmislim, dobro je da danas, 29. 11., nismo bili na Svetom brdu.
Netko bi mogao zaključiti da smo to učinili jer smo jugonostalgičari iako na križanju staze uvijek idemo desno, hahaha
Sljedeći vikend vraćamo se natrag.
…ako nam Majka Priroda bude milostiva.
[nggallery id=123]