Naslov ovog izvještaja trebao je glasiti “Zimski uspon na Sveto brdo solo”, ali izgleda da ću morati čekati treću priliku da ove zime ponovno stanem kod zaleđenog križa na vrhu i našemu veleštovanom Ayatollahu al-Pricidniku pošaljem tekst s prigodnim naslovom jer je i ovaj, drugi ovozimski uspon na Svetca, ovog puta zbog “tehničkih razloga“, također otpao.
I to pedesetak-šezdesetak metara ispod vrha.
Nekoliko dana prije nego što sam otišao švrljati zaleđenim prostranstvima južnog Velebita, borio sam se sa nekakvom virozom koja mi je donijela temperaturu i otežala glavu tako da sam imao osjećaj kao da je puna olova.
No, bolje i olova nego slame, hahaha..
Kako su svi najavljivali nekakve odlaske u planine, mene je već polako počela hvatati nervoza jer se bližio vikend a ja sam još uvijek bio ni vrit ni mimo, rekli bi naši Zagorci.
U petak navečer nije mi bilo druge nego upotrijebiti stari domaći recept protiv svih bolesti. Zakuhao sam tri decilitra crnog vina u kojega sam dodao tri žlice šećera pa popio taj sirup uz progutani dodatak moderne ljekarije (dva Andola 300) i otišao na spavanje s nadom da će ovaj koktel kojemu su valjda još samo nedostajale tri kapljice zmijskog znoja da postane eliksir mladosti, učiniti čudo i ujutro me postaviti na zdrave noge.
No, i bez te tri kapljice zmijskog znoja, alkohol, ugljikohidrati i pojačana doza acetilsalicilne kiseline učinili su da sam se cijelu noć preznojavao kao da sam ložač u kotlovnici parnog broda, istovremeno osjećajući strašnu vrućinu i veliku hladnoću dok su mi kroz otežalu glavu strujale čudnovate slike koje su me vodile diljem naše zemaljske kugle.
U jednom sam trenutku sebe vidio kao lebdim iznad slapova Iguazú, u drugom kako šetam Sibirom s krdom pretpotopnih mamuta, u trećem sam udisao svježi sumpor s vrha stožca vulkana na Kamčatki, u četvrtom sam uz logorsku vatru slušao priče mudrih starih Aboridžina Down Under.
A onda sam sebe vidio sa putnom torbom u rukama kod Eiffelovog tornja.
Ta pariška slika natjerala me je da se uz krik probudim jer sam u polubunilu zaključio kako me je onaj napitak, umjesto da me ozdravi – pretvorio u Marka Grubnića!
Obliven hladnim znojem drhtave sam ruke u mraku sobe nekako napipao noćnu lampu i upalio svjetlo, te odmah otrčao do ogledala. Pao mi je kamen sa srca vidjevši da me s druge strane izbuljenih očiju promatra malo pohabana ali dugo godina dobro znana faca. Istog trena izmrmljao sam Očenašek i zahvalio se Stvoritelju što se nisam pretvorio u Modnog Mačka.
Ipak, čudnovati napitak učinio je svoje. Temperatura je nestala a u glavi mi je teško olovo zamijenjeno, hm, lepršavom slamom, te sam u 09:00h već bio na ulazu u NP “Paklenica” s ruksakom na leđima popunjenim kompletnom zimskom opremom.
Došavši do Planinarskog doma Paklenica, malo sam se odmorio, nešto pojeo i ugodno pročavrljao s vrlo dragom i susretljivom curom iz Pule koja je gore na dežurstvu, a koju ovim putem lijepo pozdravljam.
U dvanaest i petnaest krenuo sam prema skloništu na Ivinim vodicama dobro znanom i najdosadnijom planinarskom stazom na svijetu, koja je, barem meni, toliko jednolična tako da mi se činilo kao da sam uvijek na istom mjestu iako do Ivinih vodica ima cca dva i po-tri sata hoda. Nešto malo ispod raskrižja kod Martinovog mirila odakle staza više nije tako uberdosadna, u sred Velebita začuo sam gromko pjevanje slavonskih bećaraca. Protrnuo sam jer sam pomislio da onaj koktel od sinoć još uvijek “radi”.
Laknulo mi je kada sam par minuta kasnije iznad sebe ugledao planinara koji se uputio prema domu “Paklenica”. Čovjek Slavonac, široke duše poput njegove rodne grude, veseljak, dobričina. Obavijestio me je da se vraća s Ivinih vodica na kojima ima oko deset centimetara snijega i da za mnom ide ekipa od još četiri Slavonaca koji također imaju isti plan poput mene, prenoćiti na Ivinim vodicama i sutra ujutro ispenjati Sveto brdo.
Zaželjeli smo jedan drugome sreću na putu i krenuli svaki svojom stazom, jedan gore drugi dolje.
Oko 15:15h stigao sam u sklonište Ivine vodice i odmah se uhvatio čišćenja peći i paljenja vatre. Drva na Ivinim vodicama ima i više nego dovoljno, samo ih treba nacijepati. Četrdeset i pet minuta kasnije, pristigli su i Slavonci, njih četvorica, a dvadesetak minuta kasnije i jedan par iz Zagreba koji je do Ivinih vodica došao iz Modriča.
Večer u skloništu bila je standardna… ćakule o opremi, što tko misli o sutrašnjem usponu, razmjena hrane i pića iz naših ruksaka i ostalo što planinari već u skloništima rade. Moj je plan bio uz snimanje fotki i filmića popeti se na Sveto brdo te se gore naći s mojima iz društva koje sam trebao iznenaditi jer nisu znali da sam u điru. Oni su na Svetca kretali s našeg skloništa na Dušicama. Zatim bih se nakon “seanse” na vrhu sa Ayatollahom al-Pricidnikom i njegovom plemenitom pratnjom vratio na Ivine vodice, prespavao noć sam u planini, i sutra lagano krenuo prema kući.
httpvh://www.youtube.com/watch?v=1eCm544yA44
Eh, ali to je ipak samo plan.
Slavonci i par iz Zagreba ujutro su se prije mene uputili prema vrhu dok sam ja ostao u skloništu piti kavu i bez žurbe se kasnije spremati za uspon jer sam smatrao da imam i više nego dovoljno vremena za uspon, druženje na vrhu i silazak do Ivinih vodica, tako da sam tek u 10:00h izašao spreman iz skloništa.
Dan za uspon bio je kakav se samo poželjeti može. Vedar, vjetrovit i hladan, a snijeg smrznut taman po propisima tako da su dereze uživale poput pajceka u blatu. Oduševljeno sam gledao na sve strane, snimao i fotografirao te se polako približavao Svetom brdu zamijenivši štapove za hodanje cepinom već na strmini iznad Ivinih vodica.
Došavši do skretanja za Vlaški grad naletio sam na Zagrepčane s kojima sam se pozdravio a ispod podnožja Svetca i na Slavonce kojima sam također zaželio sreću na povratku. Krenuo sam onim oštrim usponom prema vrhu naizmjenice škljocajući fotografskim aparatom i snimajući posuđenom GoPro kamerom.
Dijelilo me je možda još oko pedesetak-šezdesetak metara uspona do vrha kada mi je iz smrzntih prstiju ispala GoPro kamera koja se, nezainteresirana za moju obješenu vilicu i iskolačene oči dok sam gledao njen odlazak, otkotrljala skroz dolje. Nakon preživljenog šoka opet mi je na pamet pao Modni Mačak. Rezignirano sam pomislio: “Zamisli da se njemu ovako nešto dogodi, da on ostane bez kamere/fotografskog aparata taman kada zauvijek treba ovjekovječiti sebe i mjesto zbog kojeg je teškom mukom probijajući se kroz pustinju i prašumu, vatru snijeg i led, došao…”
Zgrožen takvim slijedom događaja koje nikome pa ni stanovitom Grubniću ne bih poželio, počeo sam po zaleđenoj strmini silaziti u potragu za tom posuđenom stvarčicom vrijednom “samo” 3000 kuna. Uz spuštanje dolje, trebalo mi je još gotovo 45 minuta dok sam je pronašao onako malecku. Kada sam je sretan poput malog djeteta na Božić uzeo u ruke i poljubio (3000 razloga je za taj moj ljubavni čin prema toj kutijici), imao sam osjećaj kao da mi se ta tehnikalija ceri u lice i kaže: “Jesi u Teheranu, ali Ayatollaha nećeš vidjeti.”
Naravno, zbrojio sam dva i dva. Znao sam da za ponovni uspon na Svetca i povratak natrag do skloništa jednostavno neću imati dovoljno danjeg svjetla a kako sa sobom nisam imao GPS uređaj jer je on tog istog dana šetuckao Dinarom s drugim prijateljima, nisam želio riskirati te sam nakon pojedene čokoladice krenuo natrag prema Ivinim vodicama bacivši još jedan pogled prema vrhu na kojemu je u tom trenutku bio Ayatollah al-Pricidnik sa svojom dvorskom svitom.
Prespavao sam noć u skloništu i sutra krenuo kući. Zdrav, ali bez onoga po što sam došao.
Ne znam zašto i zbog čega, ali cijelim putem dok sam se spuštao po onoj dosadnoj stazi prema Velikoj Paklenici, mislio sam na Photoshop.
“Nije bitno koliko ću imati dana u životu, već koliko ću života imati u tim danima.”
S poštovanjem,
AC
[nggallery id=127]