Zimski uspon na Budakovo brdo

24.01.2017.

Stigavši iz dva pravca, nas smo se četvorica u 06.30h našli u Karlobagu i krenuli terenskim vozilom u kojega smo prethodno prebacili svu opremu, cestom prema Gospiću.

Nešto prije Sušnja Cesaričkog, “kod pilane”, skrenuli smo lijevo cestom koja vodi za Ravni Dabar. Cesta je bila odlično očišćena od snijega, čak i kroz Kukaline, tako da smo vrlo brzo došli u Bačić Dulibu gdje se nalazi početna točka za uspon na Budakovo brdo.

Nakon “jutarnje prozivke” 🙂  krenuli smo oštrim usponom kroz usjek koji nas je doveo do Bačić doca gdje je staza puno položenija. Na žalost, pogled na Bačić dolac koji se baš i nije razmetao snijegom, pokazao mi je da će ovaj uspon vrlo vjerojatno proći bez rabljenja dereza i cepina na padini Budakovog brda, kako sam planirao. Šteta, jer dečkima je ovo trebao biti prvi uspon sa korištenjem zimske opreme.

No, kako već postoji plan za jedan drugi vrh koji je par stotina metara viši od Budakovog brda, opće je raspoloženje bilo vedro pa smo veselo nastavili sa usponom.

Oštrija staza nas je dalje odvela u šumu gdje se snijeg ipak zadržao te smo na određenim mjestima propadali i iznad koljena. Kada smo došli na raskrižje puteva (polulijevo prema Budakovom brdu, desno na Bačić kuk), na omanjem platou između starih srušenih bukava napravili smo kratku pauzu za jelo koja je doista bila jako kratka jer je u šumi bilo vrlo hladno pa smo jedva čekali početi sa kretanjem.

Nakon jela, nastavili smo dalje stazom koja kroz šumu ide oštro uzbrdo, te smo vrlo brzo izbili na čistinu padine Prikinutog brda. Iako su vidici bili upravo fantastični, vidjeli smo da je Budakovo brdo, posebice njegova “morska” strana, već solidno okopnjelo što mi je bila konačna potvrda da od “zimske školice” stvarno neće biti ništa.

Uspon nas je dalje vodio sedlom između Prikinutog brda i Budakovog brda da bi nas dalje doveo do podnožja Budakovog brda odakle počinje malo oštriji uspon do njegovog vrha.

Naravno, putem smo zastajkivali i fotografirali ljepotana pod snijegom, Bačić kuk, te Velebitski kanal s otocima od kojih se posebno ističe Pag koji se skoro cijelom svojom dužinom proteže ispod ovog dijela Velebita. S vrha Budakovog brda, na kojega smo se vrlo brzo uspeli, vidici su naravno bili najbolji.

Na vrhu smo također napravili kraću pauzu, sklonivši se na morskoj strani malo ispod vrha jer je vjetar svakim trenom sve više jačao a temperatura padala.

Dok smo grickali kojekakve čokoladice, gledali smo na masiv južnog Velebita odakle se s ličke strane prema njegovim vrhovima prikradala “magla” koja će vrlo brzo postati ona svima nama jako dobro poznata velebitska burna kapa.

Desetak minuta kasnije, bacili smo zadnji pogled na Šatorinu u daljini, Liku, Velebitski kanal i otoke, te smo počeli sa spuštanjem dok nam je ledena bura fijukala oko ušiju.

Stazom natrag prema vozilu naletjeli smo na jednu kreaturu u zelenom koja je s “tandžarom” obješenom na leđima u Bačić dolcu dalekozorom nešto mjerkala.

Nije mi se učinila pravom nego krivom, a žlijezde koje izlučuju pljuvačku automatski su proradile. 🙁

Nije bitno koliko ću dana imati u životu, već koliko ću života imati u tim danima.

S poštovanjem,
A.C.

[nggallery id=145]