Veleštovani uberpricidniče, izvještavan te da za naše malo ali opako planinarsko društvo imaš ekskluzivu. Uspješno je izvršen zimski uspon na najviši vrh naše svete planine, i to na dan pomrčine Sunca, dan astronomskog početka proljeća i dan “Super Mjeseca” – solo. Izvještaj, više fotografija i video, uskoro.. Pozdrav svim “Belvedercima”.
Zimski uspon na Vaganski vrh – solo
Nakon Dinare i Lišanjskog vrha, odlučio sam se za uspon na najviši vrh naše svete planine Velebita, jer mi je taj vrh ostao dužan. Ili sam ja, kao planinar koji ga pohodi, njemu koji je ispratio nebrojene generacije ljudi ostao dužan?
Prije da je ovo drugo.
Naime, Vaganski vrh sam već posjetio prije nekoliko godina, ali je zato moj drugi uspon na isti vrh u zimskim uvjetima bio neuspješan jer sam zbog neposlušnosti pa onda i gotovo totalnog otkazivanja skočnog zgloba desne noge (stara boljka, podsjetnik na “vesele dane”), morao odustati od uspona pedesetak metara ispod vrha jer nisam želio dovoditi u opasnost moje kolege (i sebe, naravno) pošto smo sa Marasovca prema vrhu krenuli vođeni GPS navigacijom jer je vidljivost zbog oblaka koji je “sjeo” na planinu i iz sebe praćen burom izbacivao sitnu, igličastu i ledenu susnježicu, bila svega nekoliko metara a nalazili smo se i na zaleđenoj padini, te sam odlučio prekinuti uspon i pričekati kolege dok se vrate s vrha.
Kada su se kolege nakon uspješnog izlaska na vrh spustili do mene i “pokupili” me na mjestu gdje sam ih polusmrznut čekao, nakon niti desetak prijeđenih metara po kosini na putu prema natrag, zglob je popustio pa sam se stropoštao u bezdan. Hvala Stvoritelju i naučenom, uspio sam se nakon desetak metara padanja zaustaviti cepinom, te se na jedvite jade vratiti na stazu.
To je bio i više nego sasvim siguran znak da je moja odluka o odustajanju penjanja vrha bila primjerena.
Na ovaj zimski uspon krenuo sam u 10:30h sa Velikog Rujna praćen vjetrovitim i hladnim, ali za planinarenje idealnim, sunčanim vremenom. Doduše, po vrhovima Velebita bilo je dosta oblaka koji su nošeni burom gore u visini vodili svoje igre, nimalo ne obraćajući pažnju na jednu narančasto-crveno-crnu točkicu koja se uspinjala prema Buljmi i Strugama. No, pouzdao sam se u Norvežane koji su za sutrašnji dan, dan mog uspona na vrh, za jutro prognozirali “clear sky”.
Kako se nisam žurio jer sam pred sobom imao gotovo cijeli dan za uspon do Struga a putem sam dosta snimao i fotografirao, u PS “Struge” stigao sam u 13:45h. Čim sam odložio ruksak, krenuo sam prema čovjekovom najboljem prijatelju u planinskim skloništima, peći, i zapalio vatru da se ugrijem. Drva je bilo dovoljno jer su ih dobri planinari koji su prije mene bili u skloništu ostavili za one koji dolaze iza njih.
Hvala im na poštivanju planinarskog kodeksa.
Nakon što sam se ugrijao i okrijepio, i ja sam otišao po drva za one koji će iza mene doći u sklonište. Poslije piljenja i slaganja drva, te topljenja snijega za vodu, malo sam se opružio na krevetu odmarajući svoje stare kosti dok su s mobitela do mojih ušiju lagano dopirali zvuci s Otvorenog radija. Upravo dok sam ušuškan Pink Floydima razmišljao kako je lijepo biti sam u planini, priroda mi je pokazala kako nikada nisi sam jer su u tom trenutku puhovi (nadam se da nisu miševi) započeli svoj ples. Isprva lagano i sramežljivo, a onda je to preraslo u “groznicu subotnje večeri” na koju bi im i John Travolta pozavidio. No, što je tu je. Pobrinuo sam se da im hrana nakon što sam večerao ne bude na dohvat jer bi tek tada pravo zapartijali i otišao spavati.
Vjerovali ili ne, tu noć sanjao sam Tom and Jerryja, ha-ha.
Nakon cjelonoćnog “crtanog filma” ustao sam u 06:00h, zapalio vatru, popio kavu, doručkovao i spremio se za uspon. Iz skloništa sam izašao u 07:30h i uputio se prema Marasovcu. Stazu nisam slijedio nego sam se odmah odlučio za oštriji uspon. Već iznad Marasovca dočekalo me pravo carstvo snijega i leda s nebom kakvog su gospoda iz Skandinavije prognozirala, a kako sam relativno rano krenuo na uspon, snijeg je bio taman za hodanje, ni pretvrd ni premekan. Idila kakvu se samo poželjeti može. Naravno, kako sam išao sve bliže prema Vaganskom vrhu, štapove za hodanje sam pospremio na ruksak, na noge stavio dereze i u ruku uzeo cepin jer je snijeg prelazio u sve tvrđi led koji je na nekim mjestima bio tvrd poput betona tako da su dereze na takvom ledu ostavljale tek jedva primjetan trag.
Na Vaganski vrh planirao sam (uz snimanje i fotografiranje) stići najkasnije u 10:30h zbog jednog astronomskog razloga. Naime, na dan ovog uspona bila je djelomična pomrčina Sunca koja je svoj maksimum dostigla oko 10:40h, te sam se nadao da ću kroz objektiv mog fotoaparata zatamnjenog i kroz moje sunčane i skijaške naočale, uspjeti uhvatiti kakav dobar kadar naše najbliže zvijezde prekrivene sjenom našeg jedinog (prirodnog) satelita. No, šipak. Trebala mi je maska za varenje koju naravno nisam ponio sa sobom jer bi me planinske živine čudno gledale, ha-ha.
Ali je zato pogled, posebice prema jugu, prema Svetom brdu u daljini, bio divan. Sve je bilo pod debelim snijegom i ledom na ovaj dan koji je osim što je bio “pomračen”, bio i dan astronomskog početka proljeća.
Iako je bilo dosta hladno i vjetrovito a i oblaci su se mic po mic počeli skupljati, na vrhu sam se zadržao vjerujem više od sat vremena uživajući u uzvišenim ljepotama koje su me sa svih strana okruživale.
Kada je došlo vrijeme za silazak, krenuo sam prema ploči s oznakom vrha kod koje nije bilo križa jer ga je bura vjerojatno srušila te je ostao zatrpan ispod naslaga leda, pa sam odlučio od mog štapa koji mi je služio kao stativ za fotoaparat napraviti križ ispred kojeg sam se zahvalio Gospodinu na ovom predivnom danu i sretnom usponu, uz zamolbu za siguran dolazak u sklonište u kojeg sam lagano s noge na nogu, fotografirajući i nimalo ne žureći jer sam još jednu noć odlučio provesti s “Plesnom skupinom Struge”, stigao u 14:45h. Procedura je opet bila ista: peć, jelo, odmor, drva, topljenje snijega, večera, spavanje, i naravno, noćni Tom and Jerry show.
Međutim, nešto iza 16:00h u sklonište je stigao prvi od sedamnaest. Bili su to planinari i planinarke iz Planinarskog društva “Bundek”, sretni da su došli u toplo, zagrijano sklonište, opskrbljeno drvima. Naravno, i oni su se čim su svi članovi pristigli dali na posao te spremili još drva.
S njima mi je prošla zanimljiva i vesela večer, a još su me i počastili svojom odličnom pilećom juhom koju sam nazvao “medicina”. I mrtvog bi iz groba podigla kako je bila izvrsno kuhana i ukusna.
Nakon još malo ćakula, polako smo svi krenuli u horizontalu.
Tu noć nisam čuo Freda & Ginger s njihovim prijateljima, ali je zato sa svih strana odzvanjao nastavak “piljenja drva”. No, kako sam bio pomalo i umoran od dvodnevnog trčkaranja po Velebitu, to mi nije nimalo smetalo.
httpvh://www.youtube.com/watch?v=FzdqxfSKtBQ
Sutra ujutro oko 05:30h, ekipa planinara koja se odlučila krenuti na Vaganski vrh polako se izvlačila iz svojih vreća za spavanje i spremala se za uspon. Mi ostali to smo učinili oko pola sata do sat kasnije. Pozdravio sam penjače i zaželio im sretan uspon, te ostao piti kavicu s drugim dijelom ekipe koja je odlučila otići do Marasovca pronaći bunar. Nakon kavice, pozdravio sam se i s “bunarskom ekipom” koja je naoružana lopatama i kanistrima otišla prema Marasovcu. Dok su oni bili u potrazi za vodom doručkovao sam, spremio svoju opremu, otopio im još snijega za svaki slučaj i naložio im peć.
Taman kada sam potpuno spreman izašao iz skloništa “bunarska ekipa” se vratila praznih kanistra jer nisu mogli pronaći bunar na Marasovcu iako su se nalopatali snijega. Pozdravio sam ih još jednom i krenuo prema Buljmi i Stražbenici i Velikom Rujnu, gdje sam stigavši dolje podigao glavu i uputio još jedan bliski pogled prema snjegovima Velebita, te naše veličanstvene svete planine.
U tom trenutku sjetio sam se jednog iznimnog čovjeka, legendarnog planinara Georgea Malloryja koji je, kada su ga pitali zašto se želi popeti na Mount Everest, izgovorio one tri najpoznatije riječi planinarenja: “Because it’s there!”
Bio je to savršen odgovor.
S osmjehom na licu uskočio sam u automobil i uputio se prema toplom tušu, kući.
Srdačno pozdravljam cure i dečke iz PD “Bundek”, Mursko Središće. Što drugo reći nego – ponovilo se što prije dobri i dragi ljudi!
S poštovanjem,
AC
[nggallery id=119]