Iako nam je bilo predivno penjati se snježnom Dinarom, moram reći da su popularni i sveznajući Norvežani ipak poput našeg Vakule kiksali te su objavili manjkavu prognozu za Dinaru na dan 1.3.2017.
Naime, prognozirali su kako će kiša prestati već u jutarnjim satima a snježne padaline uz sto postotno razvedravanje oko podne, te smo nas trojica i Rina zaključili kako će nam biti idealno Vedranovim terencem dokotrljati se do Planinarskog doma Brezovac najkasnije do 10 i 30h odakle ćemo krenuti stazom prema Sinjalu.
Međutim, prvo smo zaglibili u svježe napadalom snijegu pomiješanim s blatom jedan kilometar dalje od doma, a onda smo, nakon što smo Mazdu uspjeli iskobeljati iz te ljepljive smjese, odmah uletjeli u naše vozilo jer je vani počeo prolom oblaka iz kojih je uz jak vjetar lijevala ledena kiša koja se, kako bi rekao spomenuti štovani meteorolog, smrzavala na tlu.
Kako planinarenje po takvom nevremenu ne donosi dug i prosperitetan život, nije nam ništa drugo preostalo nego sjediti u autu i vrtjeti palčevima, nadajući se kako će nam se Ilija Gromovnik uskoro smilovati.
Šjor Ilija je izgleda bio na pauzi za marendu za vrijeme koje ne prima pozive te je tek u podne ledenu kišu zamijenio sitnim gustim snijegom koji nam je ipak izmamio osmjeh na do tada izdužena i obješena lica.
Na brzinu smo se spremili i oko 12:20h krenuli prema Planinarskom domu Brezovac i odmah stazom dalje prema Dinari/Sinjalu.
Dinara je planina u Dinarskom gorju na granici Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U davnini ta je planina nosila naziv Adrion oros i pod tim neobičnim nazivom može se pronaći u najstarijim sačuvanim zemljovidima.
Pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok u duljini od 84 km (druga po duljini planina u Dinarskom gorju nakon Velebita), između rijeke Cetine na jugozapadu i Livanjskog polja na sjeveroistoku. Na jugoistočnom dijelu planinski masiv Dinare prelazi u Kamešnicu. U geografskim pojmovima planinski prostor od Slovenskih Alpa do Šarskih planina često se naziva i Dinaridi.
Dinara dijeli Livanjsko polje od Sinjskog, te čini granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine a sadašnja granica prati granice nekadašnjih pasišta.
Naime, Dalmatinci su u prošlosti bili orijentirani na planinsko stočarstvo više od ljudi iz Livanjskog polja i koristili su se većim dijelom planine. Požutjele kronike svjedoče da su prije Drugoga svjetskog rata imali na Troglavu i Dinari 500 ljetnih stanova i 135.000 ovaca, a Bosanci 20 stanova s 15.000 ovaca. Pravo ispaše bilo je predmet dugotrajnih sporova koji su završili tek 1730. godine, kad je na temelju terenskog očevida 23. tursko-mletačke granične komisije iz 1721. provedeno definitivno razgraničenje i utvrđena tzv. Močenigova linija (Linea Mocenigo). Veći i niži dio Dinare pripao je Dalmaciji, a manji i viši dio Bosni. Od tada Močenigova linija nije mijenjana četvrt tisućljeća, pa je i danas granica između Hrvatske i BiH. Kao posljedica tog razgraničenja najviši vrhovi Troglava i Kamešnice našli su se na bosanskoj strani. Na površno rađenim zemljovidima vrh Troglav (1913 m) izgleda kao granična kota pa su ga neki dugo smatrali najvišim vrhom Hrvatske, no taj je vrh otprilike jedan kilometar u unutrašnjosti BiH, kao i vrh Kamešnice, Konj (1855 m).
Pri dio puta prolazili smo po makadamskoj cesti koja je bila pod svježim ali ne baš visokim/dubokim snijegom tako da smo dobro napredovali do križanja gdje staza napušta makadamsku cestu i u oštrijem usponu vodi prema visoravni Samar.
U onim trenutcima kada bi se naša najbliža zvijezda probila kroz oblake i svojim svijetlim zrakama obasjala Dinaru, zastajali smo i uživali u ljepoti koja nas je okruživala.
No, pri našem daljnjem napredovanju prema vrhu oblaci su nadjačali Sunce (vrh planine je stalno bio pod oblacima) te nas je pratila slaba vidljivost i sitan, ledeni snijeg. Na najstrmijem, završnom dijelu uspona, morali smo odustati od daljnjeg napredovanja jer, jednostavno rečeno, nije postojala ni promilska mogućnosti za daljnje napredovanje.
Snijeg koji je cijelu noć i cijelo jutro padao zaustavio nas je 80 metara ispod vrha.
Čak ni planinarka Rina koja ima prirodno ugrađeni quattro pogon nije se mogla uz takvu strminu zatrpanu dubokim snijegom uspinjati dalje pa smo odlučili na dvadesetak minuta posuditi njen karimat te sjesti i napraviti pauzu za jelo i odmor prije spuštanja.
Čim smo počeli sa silaskom zapuhala je jaka ledena bura (naša procjena je da je s vjetrom temperatura bila oko minus 15) koja nas je šibala skroz dolje do auta koji nas je, jadničak, dočekao smrznut.
Posljednji kilometar puta (od doma do automobila) prolazili smo koristeći naglavne lampe jer je nas je uhvatila debela mrakača.
Kada smo skinuli i ugasili svjetiljke vidjeli smo da na nebu više nema niti jednog oblačka, ali ima milijardi i milijardi zvijezda.
Sve u svemu, bio je to još jedan vrlo lijep i zanimljiv dan u uredu. 🙂
“Nije bitno koliko ću dana imati u životu, već koliko ću života imati u tim danima.”
S poštovanjem,
AC
[nggallery id=147]