Vjerujem kako u Domovini nema planinara koji se barem jednom nije uspeo na Sveto brdo ili u sebi, ako to još nije učinio, ima silnu želju stajati kod križa na vrhu njegovog stošca koji se jasno ističe na jugoistočnom kraku te naše čarobne planine, Velebita.
A kada ti starac Velebit dozvoli da po idealnom vremenu ispenješ svoj prvi zimski uspon na vrh koji je po svome položaju, izgledu i imenu zacijelo najljepši vrh te prelijepe planine, kada dotakneš zvonki led kojim je križ okovan i pogledaš na Liku, visoravan Dušice, obje Paklenice, Bojinac, Veliko i Malo Rujno, Stapinu, Tulove Grede, Crnopac, Vaganski vrh, Vlaški grad, Velebitski kanal, Pag, Ugljan, Kornatsko otočje, Novigradsko i Karinsko more, Maslenicu i Ravne Kotare dok Sunce darežljivo prosipa svoje zrake po snježnoj bjelini a na nebu se nošeni velebitskom burom igraju malobrojni vunasti oblaci, zaista osjetiš kako si blagoslovljen jer si imao čast od Velebita dobiti odobrenje upravo u takvom trenutku gledati svijet oko sebe sa njegovog posvećenog mjesta.
Uspon:
Šestero nas, dvije prekrasne mlade cure i četiri više-manje mlada i, hm, prekrasna dečka, Majstorskom smo se cestom dovezli na prijevoj Mali Alan i dalje nastavili šumskom cestom prema Dušicama.
Kako je cijeli prethodni dan i cijelu noć padao snijeg uz buru koja je imala orkanske udare, cesta je bila zametena snježnim zapusima te smo na prvom parkingu stali i nastavili dalje pješice prema našem skloništu na Dušicama koje nam je bilo odskočna daska za sutrašnji uspon na Sveto brdo.
Tabananje kroz šumu bilo je u propadajućem ritmu zbog visokog snijega ali je sav proliveni znoj bio nagrađen pogledom sa Jurjevića stanova na Sveto brdo.
Tu nadrealnu sliku gdje je morska strana Svetca okupana Suncem dok joj lička strana zaogrnuta bojama Armageddona šalje olovne oblake koji prelazeći preko vrha prema morskoj strani pobijele, niti jedna fotografija, niti jedan filmski snimak ne može realno prenijeti.
Iako nas je na Dušicama šibala olujna i ledena bura, ostali smo isplaženih jezika a mozak nam se gotovo resetirao na tvorničke postavke dok smo gledali gore u taj čudesan sraz svjetova.
No, kada su nam jezici počeli poprimati modru boju zaključili smo kako nam je ipak vrijeme što brže šmugnuti prema skloništu do kojega smo prispjeli za desetak minuta hoda.
Nakon prospavane noći preko nekadašnjih pašnjaka na Dušicama koji su bili pod debelim snijegom, krenuli smo prema našem cilju.
Dan je bio sasvim drukčiji od onog prethodnog, gotovo proljetni, pa je uspon tekao u najboljem redu.
Na padini Svetog brda štapove za hodanje zamijenili smo cepinima a na gojzerice montirali dereze te se sigurnim koracima primicali grebenu koji nas je odveo dalje, sve do križa obučenog u ledene sige koji stoji na najpoznatijem vrhu Velebita.
Na vrhu smo, iako je zbog bure bilo jako hladno, uživali gotovo sat vremena upijajući spektakularne vidike koji su nas okruživali te se kasnije sigurno spustili na Dušice.
Na putu do vrha ipak smo se malo pribojavali kako će cure podnijeti uspon jer one, iako imaju prirodno ugrađene “dereze”, ipak nisu dovoljno dobro opremljene za smrznute padine. Ali, kako snijeg nije bio pretvrd, dapače, tek je pri vrhu na kojemu je brijala bura bio uredno smrznut, cure su svoj prvi zimski uspon odradile za čistu peticu.
Naravno, sve pohvale i momcima koji su propisno i sigurno koristili opremu te su za svoj prvi uspješan zimski uspon bili nagrađeni, bolje reći, blagoslovljeni prizorima koje će rijetki imati priliku doživjeti.
“Nije bitno koliko ću dana imati u životu već, koliko ću života imati u tim danima.”
S poštovanjem,
AC