Bit u planini sa dicom, svjedočiti njihovim zadivljenim pogledima, odgovarati na mnogobrojna pitanja te gledati njihova ozarena lica i slušati njihov smijeh – NEPROCJENIVO!! Kažu da slike govore više od riječi. Pa eto slika ko u priči. A ja, ja ću ipak napisat par riči. Iskoristit ću priliku da i ovim putem zahvalim roditeljima na ukazanom nam povjerenju i hrabrosti da se sa djecom upute u srce Našega nam Velebita. Fala domaćinima iz HPD-Gromovača /Otočac/ te njihovu prežidentu Anti što su nam otvorili vrata svoje kuće i učinili da se u njoj osjećamo poput careva.
Informacija za one koji ne znaju — Grad Otočac i Biograd na moru su gradovi prijatelji tako da i naša dva društva nastoje što bolje surađivat.
Susrela su se naša dica sa medvjedima pogledavši ih hrabro u oči, nisu ustuknula nit malo, Josipa /volonterka azila za medvide u Kutarevu/ stojički je podnila bezbroj pitanja i strpljivo odgovarala na njih. Eeeeeee,ma vidila su naša dica krave, kokoši i ovce, igrali se psima i mačkama.. Brali neprskane jabuke i udisali punim plućima. Stigavši u Carevu kuću, raspremilo se i počelo s pripremom večere. Širija se miris ribe Begovačom… Ubrzo su nam pristigli i naši prijatelji iz Brinja /HPD-Škamnica/. Aa ne ,ne, nije se samo ilo, ,pilo i pivalo. Vodili su se i ozbiljni razgovi, i dogovarale daljne akcije. Ajdete dica više leć, vrime je, aee ko ih je moga potirat do upo noći svitlili su čeonim lampama i munjesali matere, daj ovo, daj ono..
Konačno se sve umirilo. Ranim jutrom, dica su bila već na nogama. Ciča i vika odzvanjala je kućom, dok se kužinon širija miris jaja, kave i čaja. Kucnuo je i taj čas – družina je hrabro protutnjala Lubenovcem ispenjala se na Obli Kuk, te krenula hrabro prema Velikom Kozjaku.. A gori oduševljenje, jjjjjjjjeeeeeeeeeeeeeeee, bravo, bravo i još jedanput bravo dica!! Nemoš virovati što sve dica mogu, gledajući njiova zajepurena lica nisam moga a da ne osjetim ponos što smo svi tu – mame, tate, babe i didovi… A dica? Dica su ta zbog čega vridi nastaviti sa ovim radom.
Pada mi napamet komentar jedne gospođe koja je nakon susreta planinara Hrvatske na Mljetu u svom komentaru napisala “PLANINARSKO DRUŠTVO BELVEDER PREPOZNATLJIVO PO LIPIM CURAMA, ZGODNIM DEČKIMA I PSIMA”. Nadam se da ćemo pored svega toga bit prepoznatljivi i po našoj dječici. Nemojte mi zamiriti al moram da spomenem i naše pse Azru,o d milja nazvanu Zaza, i Dragu mog novog psa koji je eto silom prilika zauzeja misto našega Pina vjernog nam pratioca na mnogim izletima..Pohvale našemu Kvrgi, oli ti ga Grgi kako su ga dica prikrstila, koji je odradija veliki dio posla, ma bilo ga je na sve strane i ozada i naprida, i sa livog i sa desna krila.. Budnim okom je pratija svaki korak dice. Ufffffffff….konačno sam moga odahnuti stigavši do autobusa, fala dragom bogu sve se je dobro završilo…bit će da mi je još koja sida izbila.
Nakon silaska sa Velebita, u Otočnu nas je čekala večera, mmmmljaaaaacccccccccccc… lički kupus, lički kunpir, lička domaća slanina i kobasica.. Bili smo poput kraljeva, maženi i paženi, dočekanI gradonačelnikom Otočca Mariom i našim gradonačelnikom Ivanom. Oli ti ga Lavom… Eeeeeee a što ste mislili mi ih možemo tako zvat ipak smo gradovi prijatelji..a i oba naša draga gradonačelnika su zaljubljenici u planine.
Ne, ne, nije gotovo – fešta se je nastavila i u autobusu di se je cilo vrime pivalo, plesalo, okričalo oko štange, penjalo i pentralo.. Ma svaka čast svima na trudu al titulu zvjezde večeri je zasigurno odnila naša Zaza, koja nas je doslovno ostavila bez riči, širom otvorenih očiju …ostajali smo bez daha…..E Zaza,,,Zaza..muke tako ,,izist po sirove kokoši.
Robert P.
[scrollGallery id=72]