Ljetos smo se odlučili na jedan neobičan, barem nama, pothvat – popesti se na Sv. Brdo po noći. 20.07. oko 00:00h smo krenuli sa Libinja prema gore. Iako je bila sredina ljeta itekako se osjetio prohladan planinski zrak kad god bi stali da se malo odmorimo. Noć je bila prekrasna, bez vjetra i bez oblaka. Iako je bio pun mjesec i nije nam baš pomogao, morali smo palit lampe.
Putem se susrećemo sa stadom konja koji nam stoje na putu ali pošto to nekima u grupi nije bilo ugodno (čitaj bojali su se), odlučili smo ih zaobići. I nije baš bilo nešto predivno vidjeti kako oči svijetle u mraku a put te vodi baš tuda!
Kad smo već kod svjetlećih očiju, veća neugodnost mi je bila kad sam shvatio što to sve svjetluca po travi i to u velikom broju – a kad ono pauci! Moram priznat da mi je ovo bio jedan od najlakših uspona, barem psihički najlakših… Stvar je u tome da samo ideš i ne opterećuješ se stvarima kao što su „ajme, vidi di se još moramo popest“ što, iako sam mislio drugačije, ipak igra nekakvu ulogu. Hodaš, pa odaš još malo i odjednom vrh! Hura! E ali došli smo prerano (htjeli smo dočekati izlazak sunca). Niti je 04:00h a sunce je izlazilo oko 05:00h i sad već počinje biti i neugodno. Hladan vjetar i velika vlaga nam je odjednom (čim se malo razdanilo) dala muke pogotovo meni jer sam otišao gore u kratkim hlačama. Nekako smo ubili vrijeme šetajući amo tamo dok se nije napokon pojavilo sunce. Opalili par slika i polako krenuli prema autu.
Putem se opet susrećemo sa konjima ali ovoga puta, pošto je dan, ekipa se malo više ohrabrila i pokušala im priči. Nisu bili zainteresirani. Opalili par slika i pokupili se doma.
Hrvoje Skakelja
[nggallery id=103]