Šugarska Duliba, 12.03.2011.
Dan posli…ajme majko.. noge kao da nisu moje,bole mišići za koje nisam ni zna da postoje. Iz malog mista od kojih par kuća, stisnutog između Velebita i mora, imena Križac, priko zaravni Šugarja, dalje uz Oštru Glavu, na livadu podno Špurčeva Briga, pa livo gori prema Bukovcu i dalje uz Saljev i Krivi Kuk do našega odredišta – Šugarske Dulibe.Naporan i u pojedinim momentima jako zahtjevan put, izvuka je iz nas i posljednje atome snage tako da smo se ugledavši bunar nedaleko sama skloništa obradovali poput male dice. Bože fala ti, stigli smo.
Četvoro nas se odlučilo za ovu dionicu puta, koja je na žalost u jako lošem stanju. Mjestimice se gube markacije tako da smo se u dva navrata morali svojski potruditi da ih pronađemo. Većinu djela stazu je već naveliko pokrila drača i šikara u koju smo se zaplitali ruksacima, koja nas je šibala po licu i rukama, otežavajući nam put i još više nas iscrpljivajući.
Većim djelom staze sunce nas je nemilosrdno pržilo, a južina nam jedva dozvoljavala da dođemo do daha. Unatoč svemu navedenom, staza nas je oduševila, da je kojim slučajem posječenija vjerovatno bi se i bolje održavala. Ovako preporučam je onima istinskim planinarima koji se ne libe uputiti put Velebita, drito sa mora.
Ostatak ekipe je krenija dan ranije put Stapa di su prinoćili te nam se priključili sutradan došavši do Dulibe sa čeonim lampama na glavi jer noć se već uvelike spustila. Ugodno druženje se nastavilo uz pucketanje vatre i miris kobasica koje su cvrčile u tavi i golicale nam nozdrve…
Ustavši ujutro bili smo satrani, nije nam bilo do bazanja uokolo, pa smo prionuli poslu i spremivši drva i vodu za one koji će doći iza nas, priključili se curama u pripremi obroka – pašta šuta ,ala Šugarska Duliba – za prste polizat /recept cure taje/. Povratak je tekao glatko i puno brže nego jučerašnji uspon, sve do zadnje dionice puta i spuštanja prema Križcu – za Gospu Blaženu, koja je to kosina!! Platili su prsti, a i kolinin nije lako.
Evo pišući ovo, ne dan poslin, nego tri dana posli, ne mogu a da ne osjetim posljedice ovog našeg đira.
Robert P.
[scrollGallery id=20]