Invazija na otok Pašman započela je koji dan prije samoga starta ovogodišnje treking utrke nadaleko poznatog Škrapinga. Kolone automobila tražile su svoje mjesto na trajektu prema Tkonu – mjestu na otoku Pašmanu u kojem je bio start i cilj ovogodišnjeg ŠkrapingRoots 2011.
Tražila se karta više kako bi se učestvovalo u ovoj nadasve teškoj, zahtjevnoj i zanimljivoj utrci…
Priko sedam stotina duša imalo je sriču da se prijavi na utrku i bude djelom događaja kojeg će pamtiti, te mu se iznova vraćati. Ne mogu, a da ne spomenem vrijedne ljude koji su Škraping učinili poznatim otočnim brendom koji se uvuka u sve pore, društvena života ljudi sa otoka Pašmana i njihovih gostiju, prijatelja, onih znanih i neznanih koji su se slučajno zatekli tu na sam dan utrke i opčinjenim onim čemu prisustvuju propustili trajekt. Ove godine smo se odlučili, za razliku od prijašnjh godina, ovogodišnji Škraping odraditi u natjecateljskom izdanju, stoga skužajte što je fotografija malo, jednostavno nije se stiglo.
Lipo je bilo gledat svu tu šarolikost Škrapera, od nabrijanih mladaca, starijih i onih manje starijih, žena, cura, cijelih porodica koji su se tiskali na startu. Komentirala se karta, utrke, dogovarale su se strategije, propitivalo za staze i stazice a onda je krenulo. Mnoštvo je nahrupilo – jedni su pošli livo, drugi desno, treći pravo.
Litre i litre znoja natopile su maslinike, gromače i ograde. Parale su se trenerke, jakne, padalo se i dizalo, gubilo se i tražilo, vikalo i nazivalo. More se miješalo doslovno sa prolivenom krvlju, ovoga puta na svu sriču manje nego prijašnjh godina, i bez većih posljedica. I autor ovih redaka se prosuja koliko je dug i težak i ničice pa pod noge jedne škraperice. Nisu me bolili raskrvljaveni dlanovi koliko njezin zabrinut pogled. Ma ništa strašno curo, promrmlja san sebi u bradu i nakon što san odmaka od mlade dame, sasuja bujicu beštima.
Nastavilo se dalje, pričilo se prečacima, priskakalo suhozide, trčalo se maslinicima, zapinjalo u makiji i drači, ispuštala se duša na usponima al Škraping se mora završit, za uru, dvi ili tri, sedam ili osam nije bitno. Nitko na to ne gleda. Svi su pobjednici, obogaćeni jednim velikim iskustvom, ulazili su u cilj neovisno o vrimenu.. Al virujte mi na rič – svakom je bio osmjeh na licu.
Robert P.
[scrollGallery id=19]