Svaki trud se ovoga puta isplatija, a i doza male nepromišljenosti kad sam se unatoč magli koja se velikom brzinom spuštala niz obronke Debela Brda odlučija ipak uputit put Ličkih Dolaca, te u brdo put Dušica, točnije do skloništa Vučjega Bratstva, odakle sam namjeravao odmah put Svetog Brda, a u slučaju lošeg vrimena pokušati sutradan. Na Malom Libinju sačekali su me prilipi konji i nisam mogao a da ne odvojim podosta vrimena u druženju sa njima.
Tek nakon što sam se uspeo padinama Debela Brda, iznad Malog Libinja i Ličkih Dolaca, vidio sam svu tu magluštinu kroz koju san proša. Fansinantno je bilo gledati te slapove magle koji su se i dalje slivali i osvajali metar po metar teritorija. Odahnuvši, nastavio sam put dalje. Opet iznenađenje, još jedno krdo prelijepih konja ispriječio mi se na put! Biće su i oni prid maglom utekli gori. Pogledavao sam prema vrhu Svetog Brda, koje je bilo pod debelom crnom kapom (pa i nije tako strašno kao zadnji put), samo zadnjih stotinjak metara uspona bilo je pod oblacima.
Stigavši pred sklonište zatekao sam otvorena vrata, eto bar ću imati društvo, kad ono šipak, ulazna vrata su bila doslovno provaljena. Oprezno sam krenuo put ulaznih vrata, ko zna možda se kakva beštijica bespravno uselila.
Od beštijica i beštija ništa, ako ne računam sebe i zeku kojeg je Pin neuspješno naganjao po Ličkim Dolcima, sklonište je doslovno netaknuto. Drva je bilo spremljenih, čisto i uredno, jedino što je upisna knjiga mokra, a ostalo sve o.k. Raspremio sam stvari i uhvatio se prikupljanja drva, od viška glava ne boli.
Ovog puta sam imao sriče. Sveto Brdo se lagano čistilo od naoblake. Nema druge nego put pod noge. Više puta sam bija svjedok, kojom se brzinom i nepredvidljivosti vrime može prominiti, tako da ni trenutka nisam ni dvoumio već sam se uputio prema vrhu. Pomalo smo se izdizali iznad oblaka i magle koji su ostajali duboko doli pod nama, prelipo je vidit oblake ispod sebe, uzvišeni je to osjećaj kročiti na Sveto Brdo. Nakon podužeg zadržavanja krenuli smo doli.
Pošto su vrata kao što sam već napomenija razvaljena tribalo je nešto improvizirati da se kako tako mogu zatvorit. Ne bi bilo ugodno spavati otvorenih vrata. Nakon ugodno prospavane noći valjalo je put pod noge, nakon pospremanja, spremanja i dopune drvima, valjalo je sad smislit kako vrata pričvrstiti izvana a da ih vitar ne otpuše. Pronašao sam ono što mi je tribalo u tu svrhu te se uvatija posla.
Robert P.
[scrollGallery id=15]