Tulove grede
28.01.2017.
Tulove grede, (narod ih naziva i Tulo i Tulovice) sa najvišim vrhom 1120 m, stjenoviti su greben izrazito strmih kukova izgrađen od vapnenačkih stijena koji se proteže u dužini od oko jednog kilometra a sastavljen je od niza okruglih tornjeva, stupova, pukotina, procjepa, škrapa, žljebova, uskih prolaza, ponikvi i niza drugih neobičnih kraških oblika, što im daje posebnu čar i ljepotu.
U južnom podnožju grebena nalazi se travnata zaravan zvana Dolac poda (pod) Tulom.
Svaki putnik koji je dolazio ili odlazio iz Zadra, (autocestom ili magistralom) nije mogao proći a ne zamijetiti gole stjenovite vrhove koji se gotovo okomito uzdižu iznad tunela “Sveti Rok”.
Gledajući upravo sa te južne strane Tulove grede izgledaju divlje, nepristupačne i neosvojive. No, međutim, one imaju i pitomiju stranu te se do vrha može doći sa sjeveroistočne strane.
Uz ove su stijene vezane razne narodne predaje. Po njima, ondje su se legli zmajevi a u stijenama su živjele nevidljive velebitske vile.
Treće mitsko biće u tim stijenama za koje se vjerovalo u puku jest Crna kraljica koja je donosila nesreću. To je mitsko biće dalo ime planinskom prijevoju Kraljičinim vratima.
Do Tulovih greda dolazi se Majstorskom cestom, tim remek-djelom ondašnjeg hrvatskog i svjetskog graditeljstva.
U Habsburškoj je Monarhiji bilo iznimno dugo putovanje između Beča i Zadra te općenito iz netom od Mletaka i Napoleona pripojene Dalmacije, a trgovački i poštanski promet bio je dug i težak.
Da bi se znatno lakše povezala Dalmacija s unutrašnjošću, bečki je dvor 1819. godine odlučio izgraditi prekovelebitsku prometnicu od sela Sveti Rok do magistralne ceste za Obrovac.
Poslu se prionulo 1825. godine i do 1827. godine sagradila se 24 km duga dionica od Obrovca preko Podpraga, Praga i Kraljičinih vrata do Malog Alana, ondašnjem završetku dalmatinske granice.
Druga faza gradnje bila je lička dionica duga 17 km od Malog Alana do Svetog Roka.
Majstorska cesta bila je prva suvremena cestovna spojnica južne i sjeverne Hrvatske. Svečano je otvorena 4. listopada 1832. godine i ukupne je dužine 41 kilometar.
Ime je dobila zbog načina gradnje koji je za ondašnje uvjete bio napredan ali i vrlo težak. Maksimalni nagib ove ceste u vremenu izgradnje bio je do 5.5 posto što je bilo toliko napredno za ono doba da se vidi i po tome što je taj nagib sukladan suvremenim propisima za gradnju prometnica.
Graditelj ceste bojnik Josip Kajetan Knežić koji je bio poznati graditelj planinskih cesta Velebita i Gorskog kotara, trasu je vrhunski sproveo po velebitskoj divljini s brojnim serpentinama između klisura i kukova.
Majstorska cesta 2007. godine zaštićena je kao kulturno dobro Republike Hrvatske.
Kako je Velebit a posebice njegov dio oko Tulovih greda imao značajnu stratešku važnost, na Majstorskoj cesti mnoštvo je spomen-ploča našim poginulim bojovnicima iz Domovinskog rata. Neka im je vječna slava i hvala.
Uspon je prošao uz veliki oprez zbog leda a i pretankih i premlohavih spletenih željeznih žica koje u takvim uvjetima više smetaju nego što koriste jer ih ni u najboljoj namjeri ne mogu nazvati čeličnom užadi.
No, kako je naše društvo nedavno dobilo ovu stazu na upravljanje, vjerujem kako će se uskoro, ako naš pricidnik društva Ebenezer Scrooge u njegovoj neizmjernoj milosti odriješi svoju brižljivo čuvanu vreću s dukatima, ? stanje znatno popraviti. ?
AC
