Ovoga puta dva člana našeg planinarskog društva pridružila su se klapi sa Dušica, tj. Vučjem bratstvu. Super ekipa! Bilo nas je sve skupa deset, plus moj pas (kojeg ovim putem predlažem za maskotu našeg društva).
Fala Bogu vrime nas poslužilo, sniga je bilo, počeo je već na Libinju, u tragovima. Već poslije Debela brda ima ga obilato. Dosta smo se namučili dok smo došli do skloništa – propadalo se do koljena, a moja malenkost od 110 kg i 25 kila tereta u ruksaku na pojedinim mistima propada je i malo dublje.
Uspon je trajao kojih 5 sati. Čim smo došli do skloništa na Dušicama, nakon kratkog odmora nas trojica odlučili smo pohoditi njegovo veličanstvo Sv. Brdo i uživati u zalasku sunca s vrha. Uz daljnje propadanje kroz snijeg na nekim mistima skoro do pasa došli smo u podnožje. Sam uspon prošao je bez problema. Dereze nismo stavljali ali prilikom silaska sa Sveca, morali smo ih staviti jer je počelo lediti.
Mjesečina kao dan, snig sjaji. I tako smo ti nas troje tj. četvero, umorni ali sritni obavili svetu dužnost i pohodili Sveca. Sam uspon na Svec iz skloništa trajao je 2 sata i 20 minuta. Bilo je naporno zbog propadanja u snig. Silazak je trajao koju uru ipo.
Taj dan bili u pogonu skoro devet uri. Ostatak ekipe odlučio je dočekati zoru na Svetom Brdu i već oko četiri ure krenuli su njih petorica, uz jako jugo. Nije im bilo lako, gore su se morali vezivati. Zbog jake hladnoće nisu uspili dočekati zoru gori. Jbg. tribalo je čekat više od po ure da sunce iziđe, a gori ledeno. Odustali su od svog nauma i čekanja svitanja .Noćenje u samom skloništu nije bilo nimalo ugodno – hladni vjetar je prodirao kroz pukotine među daskama i neugodno puhao za vrat.
Sve u svemu jedan lijep pohod koji je stavio naše fizičke sposobnosti na ogromnu kušnju. Iz priloženog se vidi da smo uspili u naumu da se zimi i po snijegu popnemo na Sveto Brdo.
Pozdrav Vučjem Bratstvu.
Robert P.
[scrollGallery id=5]