Da čuda ponekad postoje znali smo, ali da zaleđene sipe mogu oživjeti nismo mogli ni zamisliti. Ali vratit ćemo se na to… krenimo iz početka.
Naše su skitnje započele jednim laganim zagrijavanjem usponom na Zir (850 m.n.v.) koji mene, usred svega onog ravnog Ličkog polja podsjeća na zub umnjak.
Prije dolaska na naše odredište svratili smo do Gospića gdje smo se dobro opskrbili da nam slučajno ne bi štogod zafalilo od ića i pića. I tu smo po drugi put svjedočili multifunkcionalnoj «letvi»….koja, da nabrojim…služi za: držanje vrata gepeka kako ne bi vlasnik automobila zaradio koju kilu(kvrgu) na glavi, za pojačanu vidljivost( ne daj Bože nađe li se vlasnik u magli) jer je letva s obe strane bila u bijeloj pituri..a tu bi se mogla još dodati i dezinfenkcija…našlo bi se tu još primjena..ali svakom mašti na volju.
Konačno smo stigli i na cilj-Štirovača (1100m.n.v.) proplanak okružen velikom očuvanom crnogoričnom šumom s izvorom pitke vode. Tamo smo uživali gostoprimstvo gospođe Renate, izvrsne žene i planinarke, pravog ljubitelja prirode, koju bi mogli slušati noć i dan dok opčinjeno pripovijeda o flori i fauni naših šuma…
Istog nas je dana povela u gljivarenje, u obližnju šumu. Vidjeli smo podosta vrsta gljiva..jestivih..nejestivih..otrovnih…Ponešto smo i nabrali.
Dok su neki pripremali gradela za večernju gozbu neki su se otisnuli šumskim stazama u potrazi za signalom kako bi uspostavili kontakt sa stvarnim svijetom… a neki kako bi odigrali brzinsku igricu( to onaj naš najmlađi član koji se nije gasio i zabavljao nas pričama). E mislite da je lako naći signal… ne ne… treba se voziti nekoliko kilometara do oznake… pa se može slučajno dogoditi (što se dogodilo drugoj grupi tragača signala) da ne znate je li to ta cesta (vozili su po uputama najmlađih…kojima je iznenada u nekom trenu sinulo da je to ipak ta cesta). E a da ne spominjem i fantomske automobile koje malo vidiš jer su se odjednom pojavili i isto tako u trenu nestaju( a samo je jedna cesta). Tu bi oni iz onih Dosjea x imali posla..zaradili bi i plaću….ovu našu rvacku.
Ujutro smo se uputili na Šatorinu(1624m.n.v.)..neko laganim..neko malo bržim tempom kroz šumovitu stazu. S vrha puca pogled na Pag,Rab,Cres…
Preko puta vrh zanimljivog naziva Kurozeb, pa su neki muški članovi naše sružbe donijeli zaključak kako se tamo ne namjeravaju penjati u zimsko doba.
Kasnije smo od gđe Renate i čuli priču o nakurnjacima i njihovim veličinama. Uglavnom, nitko od nas nije pogodio zašto je njihova veličina hmmm tolika, a nije baš tako. E pa po priči to je zato što je to u neko prošlo vrijeme svaka žena plela svome mužu pa se htjela pohvaliti veličinom svoga alfa mužjaka.
I sad stižemo do onih sipa…pri dolasku natrag na Štirovaču dočekali su nas neki naši toliko uzbuđeni da nisu mogli ni izreći što se dogodilo. Zaleđene sipe čudom su oživjele i nestale iz našeg potoka koji ujedno služi i kao frižider. Potraga za sipama krenula je sa sajlama od 6m. Gazilo se po nabujalom potoku pri tome ugrožavajući vlastite živote ne bi li se ušlo u trag nestalim sipama..a bilo je tu i tuna. Sve su to u čudu promatrali rangeri i nekolicina izletnika. Bit će ni njima nije jasno čudotvorno oživljavanje naših sipa. Potok(izvor),po pričama,ima neka čudotvorna svojstva,pa recimo nakon tri tjedna konzumiranja te vode nemate više problema u ljubavi da budem pristojna. I tako su neki ulili malo više vode za kući…
Na kraju misterij sipa riješio je naš El Presidente koji je pospremio sipe na sasvim drugo mjesto gdje su uredno čekale na spremanje. Te ih je El Presidente pretvorio u vrlo ukusni rižotić.
Na povratku smo imali susret s malim medom koji nam je pretrčao preko ceste ispred auta pa nismo stigli reagirati slikanjem već samo naglim kočenjem.
I na samom kraju…neki su dobili i nova imena..tako je El Presidente postao Jadranko, a Pas Drago- Pas Darko. Naravno tu je opet tradicionalo piće povratka( u Gospiću)…i to bi bilo otprilike to.
P.S. Nadam se da se gđi Renati vratila njena maca.
Sofija Žepina
[nggallery id=141]