Točno podrijetlo imena planine se ne zna. Po jednoj teoriji ime je derivat od njemačkog “glocke” = zvono (planina ima takav oblik) a po drugoj je izvedeno od slavenskog “klek” = planina.
I danas je slovensko ime Grossglocknera Veliki Klek.
Planina ima oblik piramide (zvona) i dva vrha; veći Grossglockner (3798 m) i manji Kleinglockner (3770 m), koji su odvojeni sedlom po imenu Glocknerscharte što je ujedno i najopasniji i najizloženiji dio uspona na vrh. Iako Glocknerscharte jest opasan jer samo jedan pogrešan korak u prazno ako niste osigurani znači sigurnu smrt, nama su ipak opasniji bili nespretni Mađari, Poljaci koji bezglavo jurcaju planinom te klijenti koje Bergführeri (službeni planinarski/alpski vodiči) poput zavezane teladi vode gore i dolje.
O traljavim Mađarima, nebuloznim Poljacima te potkoženim klijentima kojima plaćeni Bergführeri na visini od 3454 metara u “oružarnici” Erzherzog-Johann Hütte objašnjavaju što su to dereze i kako se uopće koriste na što smo kolega i ja iskolačili oči, kasnije ću u opisu uspona.
Uspon:
Do doma Lucknerhaus (1920 m) koji je početna točka za uspon na Grossglockner iz smjera Kals am Grossglockner, prišli smo planinskom cestom za čije korištenje smo izdvojiti 10 eura, nakon neprospavane noći i gotovo osmosatne vožnje kroz Domovinu, Sloveniju, Italiju i Austriju. Vjerojatno bi na naše odredište stigli barem 45 minuta ranije da se nismo bojali udara slovenske Policije na naše novčanike te smo striktno poštivali postavljene prometne znakove koji su većinom označeni brojevima 40, 50 i 60 što je našu vožnju solidno odužilo. Negdje pri kraju predugog puta kroz Sloveniju koji iznosi cca 35 kilometara palo mi je na pamet kako to Slovenci namjerno čine želeći “povećati” svoju Deželu. Naravno, odmah smo se sjetili Pervana i njegovih šala na račun “Velike” Slovenije. ?
Krmeljavi umorni i pospani, natovarili smo teške ruksake na leđa i krenuli prema Lucknerhütte (2241 m). Iako je uspon do tog doma vrlo lagan i čista je uživancija, gotovo šetnja, obojica smo već nakon stotinjak prehodanih metara imali osjećaj kao da su nam noge staklene a na leđima umjesto ruksaka vreće cementa od 50 kilograma.
Naravno, neprospavana noć i duga vožnja učinili su svoje te smo isplaženih jezika pišteći poput starih parnjača za sat i petnaest minuta jedva doklipsali do Lucknerhütte.
Nije nam bilo drugog nego malo “varati” te smo za 4 eura po ruksaku poslali te vražje torbe u visinu malom žičarom koja inače služi za opskrbu sljedećeg doma gdje smo prespavali (Stüdlhütte, 2801 m). Nakon što smo se riješili ruksaka, hiking koji od Lucknerhütte počinje prema Stüdlhütte bio je, pa, puno, puno lakši. ?
Došavši u Stüdlhütte, prijavili smo se (nisu nam priznali našu HR planinarsku iskaznicu pa nas je noćenje stajalo 22 eura) i večerali, malo fotografirali okoliš tog doma koji je doista lijep i vrlo udoban te nakon neobaveznog večernjeg brbljanja za stolom o svemu i svačemu, otišli u naš Lager gdje smo onako umorni i neispavani zaspali kao klade.
Ujutro smo se probudili kao drugi ljudi, svježi i odmorni te puni poleta tako da nam je odlazak prema Erzherzog-Johann-Hütte (3454 m) i više nego godio. Vrlo brzo smo od Limenke (od milja nazvan Stüdlhütte) stigli do Kodnitzkees ledenjaka gdje smo naletjeli na prve Mađare koje smo ostavili iza sebe. Iako nam na ledenjaku dereze nisu bile potrebne jer je snijeg/led bio jako dobro prohodan i utaban, navez smo napravili i krenuli prema istočnom kraju Kodnitzkees ledenjaka gdje počinje veranje po stijenama sve do Adlersruhe na kojemu stoji Erzherzog-Johann Hütte.
Penjanje po tim kamenčugama osigurano je čeličnom užadi ali nije osigurano od gužve koja se za čas stvori silaskom i penjanjem planinara po tom istom putu što ga dodatno vremenski produži i oteža psihički jer je neizbježno zaobilaziti i preskakati klijente Bergführera, propuštati ih i čekati ih dok se ne iskobeljaju iz stijena. Ovdje polako počinju prvi “očni” susreti s Bergführerima na što oni ili slegnu ramenima ili se prave da vas ne vide. Ali zato vide svoju “telad” u obliku šuštavih novčanica koje vuku konopcima. Dakako, tu je bilo i desetak Mađara koji su gore išli brzinom puža golaća, ne zbog opreznosti nego zbog fizičke nemoći. Zaobilaziti ih na tim skliskim stijenama bila je prava lutrija.
Nakon svih tih peripetija s klijentima, Bergführerima i Mađarima, uspeli smo se do Erzherzog-Johann Hütte gdje smo u “oružarnici” odložili ruksake i otišli na zasluženu hladnu pivu (4.90 eura krigla). Pri prijavljivanju, iako se nakon odbijenice u Stüdlhütte tome nismo nimalo nadali, priznali su nam iskaznice te nas je noćenje sa sutrašnjim doručkom stajalo 24 eura. Nice. Kada smo završili s ručkom koji je ujedno bio i večera, izašli smo vani te uživali gledajući Grossglockner koji je stršio visoko iznad nas.
Zaista, impozantna je to i moćna planina koju nijedna fotografija ne može realno prikazati i dočarati.
Vrativši se u domske prostorije stali smo, uz dvije čaše vode koje zajedno stoje 4 eura jer u domu nema pitke vode, u stvari, nema nikakve vode osim rastopljenog snijega kojeg Austrijanci znaju dobro utržiti, razrađivati plan za sutrašnji uspon. Odlučili smo na uspon krenuti malo kasnije, oko 07:30h nadajući se kako će nam gužva pri usponu biti manja jer će Bergführeri svoje klijente sigurno već oko 06-06:30h odvesti prema vrhu.
Uh, kako smo se samo prevarili.
Dakle, nakon doručka, krenuli smo na uspon. Vrlo brzo stigli smo na Bahnhof odakle nam je nakon što smo dobro pogledali na Sattele pao mrak na oči. Naime, gore je ipak bila nevjerojatna gužvetina, a iza nas dolazila je još gomila ljudi. Nastavili smo dalje te stigli na Glocknerleitl odakle smo se uspeli na Sattele.
A tamo je nastao pravi Pakao.
Odjednom se nije se znalo tko se uspinje a tko silazi, tko je u čijem navezu, gazilo se gdje se stiglo, po konopcima i po ljudima. U jednom momentu dok sam se penjao prema šipkama koje su ondje postavljene za osiguranje želeći osigurati kolegu i sebe, prvo sam osjetio a onda i vidio kako su dvije klijentice bez imalo grižnje savjesti naš konopac iskoristile kao dodatno uporište. Zakolutao sam očima i pogledao prema njihovoj Bergführerici koja se nalazila otprilike metar i po iznad mene, na što je ona samo slegnula ramenima i kazala “Sorry”. Ok, lijepo je kad ti se netko ispriča, ali ta isprika mi i nije nešto značila znajući koliko su nas te njene klijentice ugrozile.
Ti klijenti/klijentice su nešto nevjerojatno. Valjda zato jer su nekog platili da ih zavezanih poput teladi odvede na vrh i spusti dolje pa zbog svog isplaćenog novca osjećaju sigurnost, kao zombiji na jačim drogama hodaju, penju se i spuštaju planinom ne mareći za ostale. Pri našem spuštanju po Sattele-u jedan od takvih uhvatio je mog kolegu za nogu i pomoću njegove noge se, dok se kolega grčevito držao za osiguravajuću šipku, spuštao dolje!
Također, ni neki Bergführeri nisu oličenje ljudskosti. Jedan od njih je, spuštajući svoje platiše dok smo se mi penjali prema vrhu, nimalo ne hajući za našu sigurnost izvukao svoj konopac na osiguravajućoj šipki koji se nalazio ispod našeg, ali naš nije vratio natrag na šipku!
Zbog sve te silne gužve i opasnosti koju nam je donijela rekao sam kolegi koji je bio ispod mene, jer sam ja išao prvi i osiguravao ga, da se usidri i ne miče sa šipke (da, i mi smo počeli biti bezobrazni jer drukčije nije išlo) dok ta rulja ne prođe. Za to vrijeme, ja sam zauzeo šipku iznad, sjeo pored nje i pravio se kao da nikog ne vidim. Kada je horda za otprilike dvadeset minuta splasnula, nastavili smo dalje i došli do Malog Glocknera sa kojeg smo se sigurno spustili na Glocknerscharte i taj uski zaleđeni prijelaz (sedlo) dužine cca 5-6 metara a širine 40 centimetara polako prešli te se uhvatili stijene Grossglocknera na suprotnoj strani gdje je opet nastao kaos, ali ovog puta sa desetak Poljaka koji su glavinjali prema dolje dovodeći u opasnost i sebe i nas. Kako sam ja bio na višem položaju i osiguravao kolegu koji je bio na kraju Glocknerschartea, “mudri” Poljaci bahato su zatražili da im se maknem s puta jer se oni, eto, spuštaju. Tu mi je pukao film pa sam im rekao da se ja s mjesta na kojem sam se usidrio neću maknuti a oni neka rade što god i kako znaju. Vidjevši da ih uopće ne doživljavam, jedan od Poljaka počeo je rukama i nogama prtljati po stijeni toliko “spretno” da sam mu nakon nekog kratkog vremena morao početi vikati kako će mu ispati dereza što mu se i dogodilo nakon nekoliko sekundi. Jedva je derezu uhvatio svojim cepinom i gunđajući je vratio na gojzericu. Riješivši se Poljaka, kolega i ja nastavili smo uspon stijenom prema vrhu.
Naravno, da “veselje” bude potpuno, nešto ispod vrha dvije klijentice koje je spuštala njihova Bergführerica, zapetljale su se u naš konopac. Kada smo i taj slučaj ostavili iza sebe, nakon desetak minuta prišli smo vrhu gdje su ispod križa sjedile dvije cure sa svojim Bergführerom.
Iako smo bili zadovoljni jer smo izašli na vrh, onog standardnog ushićenja i velike sreće kada svojom nogom kročiš na vrh neke moćne planine, ni kod kolege ni kod mene zapravo i nije bilo jer sva ta gungula psihički iscrpi i izmori čovjeka. Ne želim ni zamisliti kako uspon na Grossglockner izgleda vikendom u punoj sezoni.
Sat nam je pokazivao kako nam je do vrha trebalo u svoj onoj gužvi samo tri sata i petnaest minuta, a meni se činilo kao da sam se čitavu vječnost penjao. Na brzinu smo uhvatili par fotografija, malo se odmorili i krenuli natrag jer se vrijeme kvarilo, a i nije nam se stajalo na vrhu gdje je zbog visine snijega moglo stajati jedva troje-četvero ljudi.
Silazak je protekao svakako, to jest, isto kao i uspon (noga od kolege koja je služila kao uporište klijentu). Čak smo svjedočili i padu na Glocknerscharteu jednog klijenta. Bogu hvala, iako je zaronio glavom u taj uski komad leda, čovjek se uspio zadržati na njemu.
Kada smo sišli u Erzherzog-Johann Hütte raspoloženje nam se ipak popravilo. Jer, kako god bilo da bilo, stajali smo na vrhu Grossglocknera, te prelijepe i moćne planine.
Tek u domu veselo smo jedan drugome čestitali na sretnom i sigurnom usponu i silasku bez obzira na sve ljudske gluposti, bahatosti i bezobrazluke koji su nas pratili do vrha i natrag.
Odlučili smo još jednu noć prespavati u Erzherzog-Johann Hütte te smo sutra, dobro se naspavavši, sišli na Stüdlhütte, Lucknerhütte te na Lucknerhaus gdje smo pojeli izvrstan gulaš koji bi i mrtvog probudio.
Ušli smo u auto i krenuli prema Domovini, sretni i zadovoljni.
Jer, na kraju krajeva, ipak je to bio On; veličanstveni i moćni Veliki Zvonar. ☺
“Nije bitno koliko ću dana imati u životu, već koliko ću života imati u tim danima.”
https://www.youtube.com/watch?v=qjY7Cd1aCio&feature=shareS poštovanjem,
AC
[nggallery id=140]