Stap…lijepi travnati dolac na okruženim slikovitim vapnenačkim kukovima, čuvenom Tatekovom kolibom, te nadaleko poznatom Stapinom, stometarskim impoznantnim monolitom što dominira cijelim područjem pljeneći svojom ljepotom… Čučavac koji se iz samo sebi znanih razloga još nije otkotrlja.. Debeli kuk sa kojeg pucaju prelijepi vidici na sve strane…To je bilo naše odredište ovoga puta.
Otužno je bilo gledati Velebit koji je za razliku od prije kojih sedam dana izgubija svoju bilu monturu i osta u dronjcima preostala sniga, što se i dalje topija na zrakama sunca koje nije posustajalo u namjeri da ga cijelog razodjene.
Krenuli smo iz Ljubotića, jednog od rijetkih živučih planinskih naselja očuvanog drevnog ambijenta, smještenog u zelenoj oazi usred Velebita, a opet u neposrednoj blizini mora (3km iznad mjesta Tribanj-Kruščica). Polako smo se uspinjali kamenitom stazom praćeni lavežom pasa, blejenjem ovaca i dozivanjem pastira. Lagano smo zamicali sve dublje uvlačeći se Velebitu u njedra za sobom ostavljajući prekrasni pogled na plavetnilo mora.
U tim trenucima čovik ne može a da ne pomisli na svo to bogatstvo koje nam je Bog podarija. Nemojte mi zamjerit al ne mogu a da ne stavim link na govor jednog indijanskog poglavice, pa kad uvatite vrimena pročitajte ga u cijelosti.
Prošavši Zagon naišli smo i na prve tragove preostala sniga kojeg je iz koraka u korak bivalo sve više kako smo se primicali našem odredištu, ali nikako ne u onoj količini kakva se mogla očekivati za ovo područje i u ovo vrime. Od sniga jednostavno ništa, ponegdje na mjestima koji nisu izloženi suncu bilo ga je petnajstak centimetara.
Nakon otprilike malo više od dva sata stupili smo na livadu Stapa. Nakon kratka odmora i dva-tri popušena duvana, krenuo sam put Stapine, te poslje, na drugu stranu prema Čučavcu dok je ostali dio ekipe osta kužinivat. Noć se spustila, nebo je bilo krcato zvizdama koje su obasjavale Stap dajući mu neku mitsku, tajanstvenost. Veeedro nebo obasjano tisućama, miljunima zvijezda. Šetao sam gledajući put neba, kupajući se u svitlosti zvizda. O Bože koje li privilegije!
Slatki umor me konačno savladao i zaspa sam poput mala diteta, spokojan i miran u naručju Velebita.
Jutro, prelipo, udahniti zrak punim plućima, umiti se u potoku, napit se vode od koje zubi trnu, ispijati kavu vanka i uživati u pogledu iz prvog reda! Nakon što smo prošetali do Debela Kuka, sredili smo našu najlipšu kućicu, kućicu iz bajke. Spakirali smo stvari i krenuli u život koji nas je čeka doli, jači, spremniji, punih baterija i praznih glava.
Robert P.
[scrollGallery id=17]